Veliki značaj u razaznavanju i prihvaćanju slike nekoga grada možemo pripisati psihofizičkim sastavnim dijelovima doživljaja, recimo – umjetnosti na otvorenom (arhitektura, spomenik, kip, fasadna umjetnost, grad kao muzej na otvorenom). Jednako su tako značajne pritom korištene boje, ugrađeni materijali, orijentacija korisnika, osvijetljenost objekata noću … Zato šaroliko opremljen grad postaje zanimljiviji, a prostor humaniji.
Osobinu urbanog prostora obilježava načelo pozitivnoga planiranja i uređenja. To znači da se zasebno, javno i polujavno, vanjsko i unutarnje, zasebno i javno toliko isprepliću, da to opažamo kao neku unutarnju dinamiku područja. Po tome se gradovi i razlikuju, i po tome korisnik ili posjetitelj razaznaje njihovu šarolikost.
Slike br. 1, 2, 3: Javni, polujavni i zasebni prostor
Javni prostori su dio simboličnog identiteta nekog područja, jer upregnuti u funkcionalnu mrežu javnih veza određuju razumijevanje prostora na humanoj razini. Teoriju možemo potkrijepiti i djelovanjem: okoliš u kojemu nema oblikovanja visoke kakvoće baš i nije naročito poticajan za neku kreativnu uporabu ili »humanu aktivnost«.
Slike br. 4: Pločnik može potaknuti različite »aktivnosti« u prostoru.
Pa opet bismo, s obzirom na količinu i kakvoću oblikovno – arhitekturnih ostvarenja zadnjih godina teško povjerovali da se u prostoru pojavljuje nesrazmjerno velik udio arhitekture na jednoj te planiranja i gradnje korisnih vanjskih prostora, koji grad čine gradom, na drugoj strani.
Za ovaj nesrazmjer nisu krivi ni planeri, ni oni koji snuju promjene. Očito su za oblikovna posezanja u prostoru važni i drugi razlozi. A to možemo i sami potvrditi ako, koristimo li urbano, osjetimo »bol u nogama«, kako rado kažemo.
Slike br. 5: Urbana oprema može biti vrlo raznolika.
Mitja Pekeč, dipl. ing. arh.
Fotografije: arhiv autora
