OPASNOSTI KONDENZIRANE VODE

Vlaga u estrisima i zidovima je jedan od glavnih razloga oštećenja i odstupanja podnih i zidnih obloga. Pokazuje se na različite načine, ovisno o uzrocima njenog izvora; ako se oni ne utvrde i ne uklone, nije moguće trajno popraviti štete na oblozi odnosno pronaći rješenje koje bi onemogućilo njezino ponovljeno nastajanje.

Odgovor na pitanje – zbog čega negdje ima previše vlage – obično nije jednostavan, jer uzroka može biti više i mogu biti međusobno povezani.

No, neki razlozi su nam već dobro poznati:

  • prevelika vlaga: vlaga u estrihu, zidovima odnosno građevinskim konstrukcijama koje nisu dovoljno osušene;
  • vlaga iz podložnog sloja: pojavljuje se prije svega u estrisima ili građevinskim konstrukcijama koje se nalaze u prizemlju ili u neposrednom dodiru s terenom i nisu zaštićene odgovarajućom zaštitom od pare;
  • prodor vode izvana: nastaje radi oštećenja vodovodnih cijevi, projektnih ili građevinskih pogrešaka na terasama, tavanima ili vanjskim zidovima;
  • vlaga nastala radi kondenzacije: najobuhvatnija je, ali i najmanje poznata pojava, što nastaje usljed uzroka koji učestalo djeluju.

Vlaga nastala radi kondenzacije kao pojava se malo obrađuje, jer se uzroci za njezin nastanak često ne mogu točno utvrditi, niti se mogu jednostavno i neposredno dokazati. Ponekad je ovisna o unutarnjim i vanjskim klimatskim, ili o projektnim ili građevinskim uvjetima te o svojstvima upotrijebljenih materijala.

Što je kondenzacija?

Kondenzacija je prijelaz iz plinovitog u tekuće stanje. Kad govorimo o kondenzaciji vode koja je u zraku nazočna kao para, ona je povezana s temperaturom u prostoru i s relativnom vlažnošću zraka.

Sadržaj pare u zraku ovisi o temperaturi. Kod najveće moguće količine vodene pare u zraku i određene temperature kažemo da je zrak zasićen, što znači da više ne može prihvaćati vodu; tada je relativna vlažnost zraka pri toj temperaturi 100-postotna. Ako temperaturu povisimo, mogućnost upijanja vode u zraku se povećava. Tako zrak na povišenoj temperaturi ima nižu relativnu vlažnost pri jednakoj količini vode i može opet primati vodu sve do zasićenja, odnosno do 100-postotne relativne vlažnosti zraka. Ako kod zasićenog zraka snizimo temperaturu, opterećenost zraka vodom se smanjuje, relativna vlažnost zraka ostaje 100-postotna, a višak se izlučuje u obliku kondenzata.

Temperature kod kojih se vodena para mijenja u kondenzat mogu se prikazati i grafički s obzirom na različite vrijednosti relativne vlažnosti zraka i temperature zraka.

Mollierov dijagram prikazuje krivulje koje pri jednakoj relativnoj vlažnosti zraka pokazuju različite količine vodene pare u zraku (gram vodene pare na kilogram zraka) s obzirom na temperaturu. Krivulja pri 100-postotnoj relativnoj vlažnosti zraka predstavlja krivulju zasićenosti.

Mollierov dijagram

Umjesto dijagramom, temperaturu kondenzacije za neke vrijednosti relativne vlažnosti zraka i temperature zraka možemo prikazati i u tabeli (vidi tabelu br. 1).

Tabela br. 1: Temperatura na kojoj počinje kondenzacija pri određenoj relativnoj vlažnosti i temperaturi zraka

k05-45-01

Gdje se pojavljuje kondenzirana voda?

Za nastajanje kondenzirane vode značajni su uvjeti koji vladaju u prostoru, a to znači – relativna vlažnost zraka, temperatura zraka i temperatura površine koja se nalazi u dodiru sa spomenutim zrakom.

Kod zgrade, gdje je vanjska temperatura niža od unutarnje, kondenzat se pojavljuje na zidovima ili površinama koje nisu propusne za paru, na primjer –  na prozorskim staklima ili pločicama.

Kod onih površina koje jesu propusne za paru, ili kod poroznih površina kao što su prvi premazi ili estrihi, kondenzat neće nastati na površini, već prije u unutrašnjosti materijala, gdje temperatura odgovara temperaturi rosišta. Naime, zrak može prolaziti kroz porozan građevinski element i sa sobom mu »donosi« vodenu paru kojom je zasićen. Ovaj je čimbenik vrlo značajan kod materijala koji su propusniji za vodenu paru, zajedno sa mogućim toplinskim izolacijama. Predočimo li si sad neki hipotetski zid ili podložni beton, koji dijeli unutarnji, grijani prostor od hladnije okoline izvana, moći će se odrediti temperatura koju će zid ili beton dosegnuti po svojim različitim debljinama, kod koje bi bila moguća pojava kondenzacije.

Pogledajmo krivulju temperatura koje nastaju po debljini podloge, namijenjene polaganju podne obloge, pri temperaturi grijanog prostora od +20 stupnjeva Celzijusa i vanjskoj temperaturi od 0 stupnjeva Celzijusa. Ovu krivulju uspoređujemo s onom koja prikazuje temperaturu rosišta (vidi graf br. 1). Iz grafa je vidljivo da je kondenzacija moguća i na onom području gdje je temperatura u podlozi niža od temperature rosišta. Kondenzat koji nastaje na tom području, to jest – u unutrašnjosti građevinske konstrukcije, prodrijet će na površinu kao kapilarna voda i prouzročiti nam već dobro poznata oštećenja.

k05-45-02

Ako između podložnog betona i estriha položimo odgovarajući sloj toplinske izolacije, temperatura materijala će uvijek biti viša od krivulje temperature rosišta i zato neće dolaziti do kondenzacije (vidi graf br. 2).

Ove tvrdnje važe i za podove koji razdjeljuju prostore sa različitim temperaturama. Ako je u donjem prostoru temperatura niža negoli u gornjem, možda stupanj rosišta neće biti dosegnut, ali će ipak doći do povećanja relativne vlažnosti zraka zbog zraka koji je zasićen vlagom i nalazi se u podlozi i estrihu.

Da bismo spriječili nastajanje kondenzata u unutrašnjosti poroznih građevinskih materijala, uvijek je mudro ugraditi odgovarajuću parnu zaštitu koja će spriječiti prijelaz vodene pare iz toplijeg područja, pa time i vodenom parom zasićenijeg prostora u hladniji prostor.

Parna zaštita se obično ugrađuje tako, da temperatura na mjestu ugrađivanja nikada ne može pasti ispod temperature rosišta, što znači – najbliže toplom prostoru, i to svaki put iznad sloja toplinske izolacije. Ako nije tako, parna zaštita bi mogla djelovati kao hladni zid na kojemu se stvara kondenzat, što bi sve zajedno čitav problem još i pogoršalo.

Ove pojave, vezane uz nastanak kondenzata, kao i pojavljivanje područja na kojima radi niže vanjske temperature u usporedbi s unutarnjom nastaje mikroklima sa višom relativnom vlažnošću zraka, mogu biti uzrok brojnim reklamacijama radi valovite površine parketa ili njegovog odstupanja od podloge.

Naime, pogledamo li pojednostavljen psihometrički Mollierov dijagram, možemo vidjeti da pri temperaturi prostora od 20 stupnjeva Celzijusa i 50-postotnoj relativnoj vlažnosti zraka, zrak sadrži približno 7,5 grama vodene pare po kubičnom metru zraka. Ako se temperatura površine podloge radi niske vanjske temperature spusti na, recimo, 15 stupnjeva Celzijusa, sa jednakom količinom vodene pare po kubičnom metru će se relativna vlažnost zraka podići na približno 70 postotaka u onom pojasu zraka, koji je u neposrednom dodiru s hladnom površinom. To, primjerice, odgovara drvenom podu koji smo položili na podlogu od stare keramike.

k05-45-04Pojednostavljen psihometrički Mollierov dijagram

Kad govorimo o drvenoj podnoj oblozi, potrebno je naglasiti uravnoteženu vlažnost drva, koja u spomenutim klimatskim uvjetima (20 stupnjeva Celzijusa i 50-postotna relativna vlažnost zraka) iznosi približno 9 posto. Dakle, ako se odnosi izmijene te ako se temperatura snizi na 15 stupnjeva Celzijusa, a relativna vlažnost zraka povisi na 70 posto, drvo će si pronaći novu uravnoteženu vlažnost, koja će iznositi približno 13,5-posto, kao što je prikazano u tabeli br. 2.

Tabela br. 2: Uravnotežena vlažnost drva

k05-45-03

Ovo kretanje uravnotežene vlažnosti drva može objasniti podizanje i odvajanje drvenog poda prije svega kod onih vrsta drva, koje više rade u nazočnosti vlage, i koje kao parket polažemo na glatke, neporozne površine. Stezanje i podizanje, kao što je svima dobro poznato, javljaju se kao posljedica promjene vlage u drvu, a kolike će biti pogreške i oštećenja ovisi o vrstidrva i prereza (tangencijalni, radijalni).

dr. Armando Papini, IL POSATORE, br. 47, prosinac 2002., str. 46–49

PODIJELI