Krajobrazno oblikovanje i vegetacija u urbanim sredinama

Utjecaj čovjeka na prirodu u urbanim područjima je u pravilu veoma velik i uvijek znači njezinu promjenu ili preoblikovanje u „prirodu“ prilagođenu životu čovjeka u gradu. Pritom, antropogeni krajobraz, osobito onaj gradski, rezultat je znatnog utjecaja čovjeka na prirodu koju oblikujemo na način koji pogoduje karakteristikama koje očekujemo za čovjekovo stanovanje, igru, rekreaciju, druženje, kretanje, opuštanje itd. U takvim krajobrazima vegetacija gotovo uvijek nosi čitav niz uloga koje percipiramo svjesno ili nesvjesno. Pritom, karakter i svrha korištenja vegetacijskih elemenata uvelike varira ovisno o čovjekovim namjerama, potrebama ili naprosto stavu prema prirodi i neposrednom okolišu u nekom određenom trenutku u vremenu. Danas je pitanje prirode i krajobraza u urbanom kontekstu, ali i vegetacije kao njihova sastavna dijela, osobito značajno (paradigme o održivom razvoju, zelenoj gradnji i druge ekološke pobude).

Gradski otvoreni prostori su površine neke određene namjene (park, sportsko rekreacijska zona, groblje, zaštitno zelenilo itd.) a vegetacija u takvim prostorima može biti prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Čovjek otvorene gradske prostore oblikuje kao ekspresiju funkcije i korištenja, s nekim ekološkim pobudama i respektiranjem prirodnog, kao ekspresiju estetike i umjetnosti, stvaranja medija doživljavanja lijepog ili doživljavanja prirode, kao rekreacijski medij te zbog mnogočega drugog, no najčešće – kako bi otvoreni prostor bio većina navedenog u isto vrijeme. Vegetacijski elementi, zajedno s ostalim elementima u krajobrazu, koristite se kako bi se organizirao prostor, riješili određeni prostorni problemi i postigli ciljevi oblikovanja. U odnosu na druge elemente u krajobrazu, posebice one ne-vegetacijske, bilje je sasvim specifičan medij – prirodan je, “živi“ element koji ima svoj tempo rasta, svoju „genetiku“ i svoje točno određeno stanište. Korištenje bilja kao oblikovnog elementa uvjetovano je stoga prirodnim zakonitostima, ali i zakonitostima koje su važne za vizualne i prostorne fenomene urbanog okoliša (krajobrazni, urbanističko-arhitektonski, oblikovni, ekološki, tehnički itd.). Stoga krajobraz, kao i vegetacija, može odigrati važnu ulogu u mnogobrojnim postavkama koje određuju životni urbani okoliš i kvalitetu života u njemu. Te su uloge ponekad slabo iskorištene u koncepcijama promišljanja o gradu (pogrešno je krajobraz i vegetaciju smatrati samo „dekoracijom“ ili nekom „naknadnom mišlju“ u oblikovanju gradskih sredina). Krajobraz  i njegove karakteristike utječu na stupanj ugode bivanja, na prirodnost, ambijentalnost te originalnost, zatim na karakteristike poput intuitivnog korištenja i kretanja krajobrazom, dobre prostorne orijentacije kao i na formiranje doživljaja grada (prepoznatljivost, sigurnost itd.). Bilje može utjecati na niz prostornih odnosa i principa poput prostorne dubine, kompleksnosti, proporcije, boje, harmoničnosti, karaktera vizura itd., ali ima i određeni utjecaj na mikroklimu u gradovima, popravljanje uništenih ekosistema, poboljšavanja degradiranih krajobraza u vizualnom, tehničkom i ekološkom smislu. Te mnogobrojne uloge mogu se podijeliti na različite načine, no obično se izdvajaju: strukturne („arhitektonske“) i funkcionalne prostorne uloge,  vizualno estetske uloge i, tzv. okolišne ili tehničke uloge.

k53-perekovic-01-300.jpgSkica 1: Definiranje i artikulacija krajobraza vegetacijom – bilje se koristiti za definiranje pojedinih prostornih planova (horizontalni, vertikalni i nadzemni plan krajobraza) koji se poistovjećuju s ulogom „zidova, poda i stropa“ („soba“) u građevinama. Autor: Matea Slijepčević

Vegetacija kao prostorno-strukturni i funkcionalni element definira prostorne odnose na jednak način kao što u otvorenom prostoru čine zgrade, skulpture, vodeni i drugi elementi ili kao što to u zatvorenom prostoru (interijeru) čini unutarnja artikulacija zidova i namještaj. Stoga u bilo kojem urbanom krajobrazu možemo izdvojiti vegetacijske elemente prevedene u neke prostorne karakteristike ili odnose – kao plohu ili „prazninu“, volumen, formu, proporcije i neke druge slične prostorne odrednice. Definiranje i artikulacija krajobraza vegetacijom („bilje kao prostorni fenomen“, „arhitektonika vegetacije“) moguće je najrazličitije načine koji u osnovi uvijek znače neki sistemski raspored elemenata određenih karakteristika te određenu strukturnu definiranost krajobraza. Bilje se pritom koristiti za definiranje pojedinih planova prostora (npr. prednji ili stražnji) stvaranje rubova (npr. zatvoreni ili otvoreni), stvaranje „dubine“, razdvajanje pojedinih krajobraznih cjelina (prostorna sekvenca) ili primjerice zatvaranje svoda iznad glave korisnika krajobraza. U tom smislu vegetacija se poistovjećuje s ulogom „zidova, poda i stropa“ odnosno artikulacijom „soba“ u stanovima odnosno u građevinama. Pritom je otvoreni travnjak najočitiji primjer „poda“ (horizontalni plan), drveće čija krošnje natkriva travnjak je primjer „stropa“ (nadzemni plan) a rubno visoko grmlje (i drveće) je u ulozi „zidova“ (vertikalni plan). Grupiranje, veličina, forma, prozirnost (transparentnost) i pozicija vegetacije karakteristike su koje najviše utječu na kreaciju „vanjskih soba“ odnosno strukturnu definiranost krajobraza. Strukturna uloga bilja u krajobrazu slična je i ulozi zgrada (građevina) u trodimenzionalnom definiranju vanjskog prostora, ali vegetacija djeluje na drugačiji način (daje drugačije karakteristike toj „trodimenzionalnosti“).  Bilje se u toj ulozi obično manifestira na više razina – u definiranju ukupnog mjerila (npr. generalne proporcije trga ili parka) pa sve do intimnog mjerila koje čovjek može osjećati sjedeći na klupi tog istog prostora (izdvojeni „intiman“ prostor unutar cjeline parka). Takva „mjerila“ osobito se manifestiraju u većim parkovima u kojima vegetacija može definirati prostore velikih „arena“ za društvena događanja poput koncerta ali i mikro ambijente – „mjesta za dvoje“. Osobito je važno da se pri oblikovanju krajobraza o strukturnoj ulozi bilja razmišlja u ranim fazama oblikovnog procesa, te mnogo prije nego što se razmišlja o pojedinačnom bilju i vrstama bilja. Razlog je taj što strukturna uloga bilja nadopunjava i „nosi“ pojedine organizacijske namjere, rješava pojedine prostorne probleme, gradi opću krajobraznu kompoziciju i dojam krajobraza – stvara se generalni „skelet“ te percepcijska okosnica krajobraza. Dojam koju stvara ukupna slika krajobraza najviše je utjecajna pozicioniranjem i dimenzioniranjem bilja (osobito onog visokog) koje treba biti usklađena s mjerilom „grada“, mjerilom „krajobraza“ i mjerilom „čovjeka“ te prilagođena ljudskim aktivnostima i drugim okolišno prostornim uvjetima. Pri tome, svaka kategorija bilja (drveće, grmlje, pokrivači tla, itd.) imaju neke sebi svojstvene uloge. Horizontalan plan („pod“) uglavnom kreiraju travnjak, pokrivači tla i vrlo nisko grmlje (ispod razine koljena čovjeka), a nadzemni plan („strop“) definira visoko drveće čija krošnja nadvisuje korisnike prostora. Vertikalan plan („zidove“) čini visoko grmlje i živice, niže drveće, ali i visoko drveće kada se gleda s neke veće udaljenosti („zelena kulisa“). Kombiniranjem visina i tipova bilja, moguće je stvoriti bezbroj drugačijih prostornih situacija (proporcijskih odnosa, mjerila, percepcijskih učinaka, itd.) stoga postavljanje ciljeva oblikovanja, poznavanje funkcionalnih odrednica krajobraza te preferiranih ambijenata sa stajališta percepcije promatrača, neophodno je za donošenje odluka o bilju u prostorno strukturnoj građi krajobraza. Osim toga, takvu generalnu okosnicu krajobraza nadopunjuje čitav niz funkcija koje bilje također može nositi u krajobrazu poput potrebe stvaranje zasjene (ugoda boravka), ograđivanje (intimnost boravka), odvajanje (primjerice prometa od pješaka), itd.

k53-perekovic-02-300.jpg

Fotografija 1: U prostorno strukturnoj ulozi vegetacija „gradi“ prostor na sličan način kao i drugi voluminozni elementi u krajobrazu stoga utječe na niz prostornih odnosa i principa poput prostorne dubine, kompleksnosti, proporcije, boje, forme, harmoničnosti, karakteristike vizura, itd. Autor: Petra Pereković

Vizualno – estetske uloge vegetacijskih elemenata odnose se na korištenje bilja za postizanje određenih vizualnih efekata ali i onih koje možemo uvrstiti u općenito osjetne (percipiramo ih našim osjetilima, primarno vizualnim ali i ostalim). U tom smislu bilje se može koristiti kao vizualni akcent, za naglašavanje ili usmjeravanje vizura, nadopunjavanje drugih elemenata kod stvaranja pojedinih motiva, stvaranje neutralne pozadine za druge elemente i sl., ali i kako bi se ostvarili određeni oblikovni principi (grupiranje biljem utječe se na kompleksnost vizualne forme, boje u krajobrazu, ornament, koherentnost, harmoniju itd.). Te uloge mogu se manifestirati i kao vizualno ujedinjavanje (utjecaj na cjelovitost krajobraza), kao koordinacija elemenata krajobraza kojima nedostaje red i djeluju kaotično (unošenje prostornog reda), vizualno povezivanje građevina s okolnim krajobrazom, redukcija dominacije izgrađenog okoliša odnosno atmosfere koja se javlja u takvim prostorima. Kod ovih promišljanja izrazito je važno razlikovati formu skupine biljaka (koja čini ukupnu siluetu krajobraza) i formu pojedinačne biljke (habitus i oblik biljke) jer percepciju bilo kojeg krajobraza primarno čini uočavanje biljnih skupina (cjelina, masa, praznina, grupacija i sličnih odnosi) a tek sekundarno uočavanje karakteristika pojedinačnih biljaka (jedinki u skupini). Stoga je za oblikovanje krajobraza, iako obuhvaća i bavljenje formom individualne biljke, presudno uočavanje i manipuliranje formom grupacija bilja odnosno trodimenzionalnom formom cjeline (uključujući i sve ostale elemenata u krajobrazu). S vizualno aspekta forma se često poistovjećuje i s karakterom linija u krajobrazu (obris, silueta) te se ta osnovna forma dijeli na organsku (nalik na prirodne, „slobodne“, neformalne ili nepravilne forme) te geometrijsku (pravilne forme). Bilje koje su organizirano geometrijski (u „gridu“, ortogonalno) obično sugeriraju prisustvo ljudi i artificijelni krajobraz, dok organizacija bilja u organskom uzorku (npr. zakrivljene organske linije) asocira na „prirodu“ (raspored bilja djeluje neformalno ili uvjetno rečeno „prirodno“). Vizualno estetske uloge bilja obično se u krajobraznim osnovama preklapaju i nadopunjuju tako da su biljne formacije obično nosioci mnogobrojnih uloga simultano (ili bi trebale biti): kreiranje prostornih rubova (vizualni rub krajobraza, separacije podcjelina i/ili fizički rub koji sprječava kretanje); usmjeravanje kretanja (naglašavanje komunikacijskih pravaca ali ne i njihovo blokiranje); blokiranje neugodnih ili nepoželjnih vizura; naglašavanje i usmjeravanja vizura (stvaranje snažne perspektive, naglašavanje vizualnih akcenata poput skulptura i sl.); naglašavanje ili negiranje konfiguracije terena; stvaranje pozadine (pozadinska kulisa skulpturama ili vodenih površina i sl.); vizualno povezivanje i ujednačavanje (pridonosi osjećaju prostorne cjelovitosti i kontinuiteta) itd. Kao i u slučaju prostorno strukturnih uloga bilja, i ove karakteristike određuju se u ranijim fazama oblikovnog procesa kada se postavljaju i temelji vizualne manipulacije krajobrazom (otvoreno, zatvoreno, transparentno, duboke-kratke ili široke otvorene ili uske vizure, krajobrazni uzorci i sl.). Ostale vizualne karakteristike vezane za bilje odnose se na percepciju detalja na bilju  (plod, tekstura, cvatnja, forma itd.) o čemu se razmišlja tek na kraju oblikovnog procesa, kada su sve druge prostorne, funkcionalne i vizualne karakteristika krajobraza kao cjeline donošene. Bavljenje detaljima u ranim fazama projektantskog procesa, može za posljedicu imati previđanje nekih osnovnih i mnogo važnijih odrednica koje utječu na kvalitetu i uspješnost krajobraza koji oblikujemo.

k53-perekovic-03-300.jpg

Fotografija 2: Zelene površine i vegetacija utječu na mikroklimu urbanih područja i smatra se da ciljanom sadnjom (osobito drveća) može smanjiti efekt „toplinskih otoka“ i troškovi hlađenja u ljetnim mjesecima (zasjena građevina). Autor: Petra Pereković

Ekološka i tehnička uloga vegetacijskih elemenata.  Neke ekološke i tehničke uloge u gradskom kontekstu svojstvene su bilju bez obzira jesmo li ih namjeravali unijeti u krajobraz ili ne. Jedna od takvih uloga je proizvodnja kisika koja je svojstvena svakoj biljci ili primjerice povećanje vlage zraka u okolišu u kojem obitava bilje (ukupna evapotranspiracija). S druge strane, neke od ekoloških i tehničkih uloga bilja, koristimo ciljano kada smatramo da je neki problem u krajobrazu potrebno sanirati ili ublažiti. Na primjer, bilje se često koristi za stabilizaciju pokosa (određeno bilje na pokosima veže tlo djelujući kao svojevrsna „armatura“), za zaštitu od vjetra (vjetrozaštitni pojasevi umanjuju snagu i brzinu vjetra), za zaštitu od buke (zelene barijere određenih karakteristika smanjuju buku) a neko bilje i tehnike koristimo za sanaciju degradiranih krajobraza (npr. sanacija kamenoloma, parkovna sanacija zatvorenih odlagališta otpada). Za razliku od toga, neke uloge vegetacije u urbanom kontekstu su svojstvene upravo današnjem vremenu zbog stanja okoliša koje je narušio čovjek (globalno zagrijavanje, promjena klime, UV zračenje, visoki stupanj zagađenja, itd. Primjerice, smatra se da vegetacija može utjecati na mikroklimu urbanih područja budući da je poznato kako temperature zraka u okolici biljaka, travnjaka i zemlje (tla) ljeti su niže od temperatura zraka oko površina koje u velikoj mjeri apsorbiraju sunčevo zračenje i ispuštaju toplinu (asfalt, krovovi, beton i sl.). Zastiranje gradskih opločenih površina krošnjama drveća stoga može smanjiti zagrijavanje takvih površina a samim time i temperaturu okolnog zraka (smanjenje efekta „toplinskih otoka“). Smatra se da sadnja većeg udjela drveća može stvoriti i značajne razlike smanjenja troškova hlađenja (klima uređaja) u ljetnim mjesecima (zasjena uz građevinu). U tom kontekstu, neko je bilje više efikasno u ostvarivanju takvih ciljeva (visoko drveće s velikim stupanjem prekrivanja površine, visokog stupanja nepropusnosti sunčevih zraka itd.). Zasjenjivanje površina koje se postiže sadnjom drveća vrlo je važno i s aspekta ugode boravka (produljenje vremena boravka na otvorenom u ljetnim mjesecima) i zaštite od posljedica UV zračenja na zdravlje ljudi (posebice na mjestima intenzivnog zadržavanja i kretanja pješaka, na biciklističkim rutama i sl.).

k53-perekovic-04-400.jpgFotografija 3: Vegetacijski elementi se u posljednje vrijeme spominju u kontekstu povećanja bioraznolikosti u urbanim sredinama (zagovara se primjena autohtonog bilja, stvaranje raznolikih staništa koja povećavaju mogućnost zaklona i prehrane životinja) te neki drugi principi poput korištenja trajnica i livadnih mješavina umjesto sezonskih izmjena jednogodišnjeg cvijeća i sl. Autor: Petra Pereković

Osim toga, u posljednje vrijeme zastupljena je i teza povećanja bioraznolikosti u urbanim sredinama. Naime, gradski krajobraz, za razliku od prirodnog, podređen je čovjekovom korištenju te stoga čini stanište koje ima neke svoje unikatne zakonitosti i vrijednosti koje su više ili manje pogodne za druge životne zajednice (bilje i životinje). U takvim, oblikovanim urbanim krajobrazima, generalno je zamjetna opća redukcija bioraznolikosti (redukcija biljnih i životinjskih vrsta kroz fragmentirano stanište, stanište neprikladno za neke vrste, smanjenje dostupne hrane, itd.). Stoga se zagovaraju oblikovne osnove koje podržavaju koncept povećanja biodiverziteta i stvaranja što „prirodnijeg“ okruženja u gradskoj sredini. Naravno, pritom se ne zagovara „divlja priroda“ u gradu već traženje što veće kompatibilnosti prirodnih karakteristika i ljudskog korištenja kroz mnogobrojne teme: uređenje vodotoka zadržavanjem što više prirodnih karakteristika (umjesto „kanaliziranja“), postojanje površina u gradu poput „ekoloških rezervata“ (bez intenzivnog košenja i održavanja), korištenje vegetacijskih oblika koji stvaraju pogodno stanište za ptice i druge životinje (npr. krošnje drveća kao zračni ptičji koridori); stvaranje livada s „divljim“ vrstama (stvaranje cvijeta i sjemena kod bilja odnosno održavanje životnog ciklusa); korištenje autohtonih vrsta, sadnja bilja u različitim slojevima kao raznolikih staništa koja povećavaju mogućnost zaklona i prehrane životinja (drveće, živice, grmlje i sl. umjesto uređenja koje čini samo intenzivno košen travnjak i manje grupacije drveća), itd. Uz povećanje bioraznolikosti u gradovima, sve je zastupljenije i promišljanje o zelenim površinama u ulozi zaštite od zagađenja (od zaštita od štetnih tvari, plinova i čvrstih čestica). Općenito, kod zaštite od aerozagađenja najčešće se misli na zaštitne pojaseve bilja koji se postavljaju uz pojedine izvore zagađenja zraka kao što su intenzivne prometnice. U određenom dijelu, bilje može apsorbirati štetne tvari i plinove stoga se ta karakteristika koristiti i za sanaciju odnosno čišćenje vode i tla (zemljišta) jednako kao i zraka (metoda fitoremedijacije). Vegetacija u toj ulozi može djelovati na više načina: biljka asimilira onečišćenje te ga otpušta u atmosferu putem transpiracije; biljka preuzima onečišćenje i akumulira ga; biljka razgrađuje onečišćenje i apsorbira ga ili otpušta u okoliš. Takve sposobnosti bilja spominju i u kontekstu integralnog pristupa odvodnje oborinskih i površinskih voda koji podrazumijeva pročišćavanje oborinske vode u zelenim površinama (uz prometnice, parkirališta i sl.) u obliku infiltracijskih površina (npr. „kišni vrtovi“). Postoji više oblika fitoremedijacije, osobito kada govorimo o sanaciji onečišćenog tla ili voda, pri čemu se koristi i drugačija vrsta bilja i drugačiji sistem odnosno tehnika uklanjanja štetnih tvari.

Da zaključimo, sve navedene uloge bilja – prostorno strukturne i funkcionalne, vizualno estetske te ekološko tehničke, uvelike negiraju shvaćanje bilja u gradovima samo kao elementa dekoracije, uljepšavanja ili ozelenjivanja urbanog krajobraza. Pritom o svim navedenim ulogama obično promišljamo simultano, u ranoj fazi projektantskog procesa, budući da su moguće uloge i korištenja krajobraza i vegetacijskih elemenata kao njegova sastavnog dijela brojne i često međusobno povezane. Također, kod oblikovanja bilo kojeg gradskog krajobraza, uloge vegetacijskih elemenata nikada ne smiju biti slabo promišljene (nasumične) i parcijalne (promišljanje o bilju izvan krajobraznog projekta odnosno izvan cjelovitog krajobraznog rješenja), jer kao takve, „slučajne“ osnove, mogu uvelike promašiti smisao, ciljeve i potencijale oblikovanja te biti vrlo selektivne (manjkave) u rješavanju problema koji se u urbanom krajobrazu i općenito urbanoj sredini želi odnosno može postići.

Doc.dr.sc. Petra Pereković
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

PODIJELI