Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove – mitovi, legende i stvarnost

Utjecaj vlažnosti zraka na kvalitetu drvenih podova česta je tema profesionalnih diskusija među podopolagačima, građevinarima i drvnim tehnolozima. Zna se da drvo, kao higroskopski materijal, prima vlagu iz zraka, a posljedice mogu biti bubrenje, utezanje i deformacije – kako elemenata, tako i cijele podne plohe. Često se, međutim, ne zna točno koliko je značajno (tj. izraženo), te koliko je jako i brzo (tj. intenzivno) djelovanje povišene vlage zraka na drvo. Problem je naročito izražen pri polaganju drvenih podova, tj. potrebom utemeljene ocjene podobnosti uvjeta za pravilnu izradu poda, ali ćemo vidjeti da njegov značaj ne prestaje niti u uvjetima u uporabi.

Poticaj za pisanje ovoga članka dale su pojedine rasprave u podopolagačkoj i građevnoj struci s kojima se ja – prvi autor – već godinama susrećem i nastojim odgovoriti na postavljena pitanja, iako sam svjestan da se rasprave ne odvijaju kao argumentirani razgovori o tehničkim problemima, nego kao raspredanje o podopolagačkim mitovima i legendama.

Treba li nelakirani pod ostaviti „desetak dana“ da se prilagodi uvjetima u prostoru ili ne? Mogu li ličilački radovi doprinijeti ranom koritavljenju parketa ili ne? Zaustavlja li površinska obrada navlaživanje parketa ili ne? Ovo su teme koje još uvijek imaju narav mita: svatko u podopolagaštvu se s njima susreće, one se skoro svakodnevno prepričavaju, osjećamo da u njima ima spoznajnog temelja, ali najčešće ne znamo ništa argumentirano o njihovom sadržaju. Pogledajmo kakav je barem djelić stvarnosti u pozadini ovih mitova.

Već dugo u svojoj praksi objašnjavam da drveni pod nakon lijepljenja ne treba ostavljati „neko vrijeme“ (koje praktično iznosi između desetak dana i tri tjedna) da se prilagodi uvjetima u prostoru, nego da ga – uz ostvarenje pravilnih uvjeta za ugradbu – treba, nakon stezanja ljepila, čim prije polakirati i staviti u uporabu. Još uvijek mi neki podopolagači otvoreno protuslove. Većina podopolagača ostavlja parket „otvorenim“ barem tjedan dana, a to opravdavaju  iskazima da „majstorske uzance nalažu da se parket ostavi da se prilagodi prostoru“ ili da  „tako rade cijeli svoj život i nemaju problema“. Moje profesionalno iskustvo mi, na žalost, pokazuje da se nedefiniranim povinovanjem uvriježenim uzancama često izazivaju greške, pogotovo ukoliko se ne poznaje utjecaj vlažnosti zraka na drveni pod u fazi ugradbe. Iako glavni i najčešći izvor nepovoljne vlage pri polaganju parketa predstavlja cementna podloga, ne smije se zanemariti niti utjecaj vlage iz zraka. Zbog nje nastaju greške čak i na suhim podlogama i nasipima, kada nema utjecaja „vlage iz estriha“. Zbog neprilagođene vlažnosti zraka često nastaju deformacije parketa u razdoblju „prilagođavanja“ koje nisu svojstvene izrađenim elementima i nisu u skladu s pravilnom izvedbom drvenih podova. Majstori ove prve greške otklanjaju brušenjem i/ili kitanjem prije završetka posla, ali ostavljanje parketa „otvorenim“ tijekom duljeg razdoblja polaganja može imati posljedice koje se manifestiraju mnogo kasnije, tjednima, pa čak i mjesecima po ugradbi. Nepovoljne posljedice se najčešće pojavljuju kao greške utezanja bridova, valovitosti podne plohe i otvaranja reški.

Neki put svjedočim i raspravama o tome je li za rane greške podnih ploha odgovoran podopolagač ili organizator gradnje, koji ponekad dozvoli da se nakon izvedbe poda provode ličilački radovi. Pravilno struke nalaže da se drveni pod izradi nakon što su završeni svi ostali radovi uređenja interijera, uključujući soboslikarske i ličilačke radove. Ako to nije moguće ostvariti, a pod se počne deformirati, tada dolazi do rasprava – pa čak i sporova – u kojima podopolagač optužuje građevinara da je zbog „naknadnog farbanja zidova“ nastala vlaga koja je prouzročila greške, a građevinar tvrdi da to nije moguće jer je utjecaj tako nastale vlage zanemariv, pogotovo u provjetravanim prostorima. Obojica se često još okome i na parketara tvrdeći da je njegov proizvod bio „presuh“, a ja često ustvrdim da nitko od njih nije pravilno mjerio sadržaj vode drva.

Naposlijetku, tehničko pitanje uloge sloja površinske obrade u sprečavanju navlaživanja drva iz zraka, tj. pitanje paropropusnosti različitih vrsta parketnih lakova, još uvijek nije argumentirano razrađeno. Zna se da debeloslojni lakovi predstavljaju bolju zaštitu od tankoslojnih filmova, te da površinska obrada bez tvorbe solidnog filma (npr. uljenjem i voštanjem) predstavlja povećan rizik za oblikovnu stabilnost parketa. Ovo pitanje još nema niti potpun znanstveni odgovor, jer su fizikalni procesi kretanja medija kroz porozne materijale izuzetno komplicirani, a proizvođači lakova ne osiguravaju podatke o njihovoj paropropusnosti (kao što je to uobičajeno za neke druge građevne materijale, npr. za parne brane ili parodifuzne folije). Kakogod, značaj relativne vlage iz zraka ne može se zanemariti čak niti kod potpuno nepropusnih slojeva, iako je tada malen: dokaz tome je da su i laminatni podovi (koji su na oba lica obloženi paronepropusnim melaminskim slojem) skloni koritavljenju. O tome smo pisali u Koraku broj 4 od 2012.

Korak 51-2015.indd

Tablica 1. Količina vode koju sadrži zrak određene relativne vlage i temperature

Voda u zraku kao apsolutna i relativna vlažnost zraka
Uvjerio sam se da ljudi često govore o relativnoj vlažnosti zraka, ali ne uzimaju u obzir i pojam apsolutne vlažnosti zraka. Apsolutna je vlažnost zraka količina vode (u gramima) koju sadrži prostorna jedinica zraka (kubični metar). Apsolutna vlažnost zraka je vezana uz fizikalno svojstvo temperature zraka. Što je temperatura zraka viša, to on može sadržavati veću maksimalnu količinu vode. Relativna vlaga zraka je pak omjer između postojeće i maksimalno moguće količine vodene pare u zraku. U tablici 1 prikazani su omjeri apsolutne i relativnih vlažnosti zraka pri normalnom atmosferskom tlaku.

Što je zrak topliji, to mu je manja relativna vlažnost uz istu apsolutnu količinu vode u prostoru. Jedan te isti zrak u zatvorenoj prostoriji, ako mu povisimo temperaturu za desetak stupnjeva, ima mnogo manju relativnu vlažost, iako je apsolutna količina vode u prostoru ostala ista. To je razlogom što se po ljeti osjećamo ugodnije pri visokim temperaturama (kažemo da je „suho“) nego pri nižima, kada kažemo da je „sparno“: pri niskim temperaturama je općenito relativna vlažnost zraka viša. Na radijskim hidrometeorološkim izvještajima zimi često čujemo da je relativna vlažost zraka visoka (npr. 80 ili 90 %), iako vani ne osjećamo sparinu: to je zato što su temperature zimi niske. Tada već i mala apsolutna količina vode u zraku (npr. 3,84 g/m3 pri 0 °C), zbog niskih temperatura, prouzroči visoku relativnu vlažnost zraka. Ta ista količina vode pri 20 °C predstavlja samo 20 %-tnu relativnu vlažnost zraka.

Praktično gledano, uzimajući u obzir podatke iz tablice 1, i sami možemo zaključiti o pojedinim situacijama koje srećemo u praksi. Primjerice, bojamo zidove i strop prostorije 5 x 6 m običnom zidnom disperzijskom bojom. Prostorija (visine 2,5 m) ima kvadraturu bojanja od ca 80 m2, a približni volumen od 75 m3 zraka, za koji recimo da uz temperaturu od 20 °C ima relativnu vlažnost zraka od 50 %. U tim uvjetima količina vode u zraku te prostorije iznosi 8,65 g vode po svakom kubičnom metru zraka. Ukoliko boju nanosimo u ukupnoj količini od 100 g/m2, a ona sadrži 70 % vode, tada u prostoriju uvodimo 70 g/m2 zidova ili ukupno 5600 g vode. To iznosi 75 g vode po kubnom metru prostorije. Pretpostavimo da provjetravanjem  odstranimo najveći dio te vode, tako da samo 10 % zaostane na površini zidova i isparava nakon „sušenja“ boje. Tada smo u prostoriji ostavili 7,5 g više vode po svakom kubnom metru.  Količina vode u zraku je sa 8,65 g narasla na 16,15 g, što čini da je relativna vlažnost zraka s 50 % porasla na 92 %.  Što to može značiti za parket koji bi bio netom ugrađen u tu prostoriju, pogledajmo u sljedećim primjerima.

Dinamika nakupljanja vode drva iz zraka
Poznato je da pojedine vrste drva različito reagiraju izmjenom sadržaja vode u odnosu na promjenu okolišnih uvjeta. Najčešće, međutim, nije poznato koliko se vrste drva međusobno razlikuju, i koliko su njihove reakcije intenzivne. Na slici 1 prikazano je preuzimanje vlage iz zraka bukovog i hrastovog neobrađenog parketa.

k051-Turkulin-02-300.gifSlika 1. Shematski prikaz dinamike navlaživanja bukovog i hrastovog parketa (proizvodni sadržaj vode 9 %) iz zraka kojem je relativna vlažnost 75 % (ravnotežni sadržaj vode drva oko 15 %)

Pri optimalnim sobnim uvjetima (20 °C i 50 % relativne vlažnosti zraka)  ravnotežni sadržaj vode parketa iznosi približno 9 % (početna točka dijagrama). Ako u toj prostoriji relativnu vlažnost zraka s 50 % podignemo na 75 % (npr. bojanjem zidova), drvo će nastojati prilagoditi svoj ravnotežni sadržaj vode preuzimanjem vode iz zraka. Pri tome će granicu od 11 % (gornja vrijednost standardom propisanog sadržaja vode za masivni parket) bukovina dosegnuti sa samo 10 dana, a hrastovina za 40 dana. Dijagram na slici 1 dakle fizikalno demonstrira činjenice koje se kriju iza nekih majstorskih mitova („bukovina je nemirna“, jasenovina „radi puno više od hrastovine“ itd.). Ovaj dijagram jasno pokazuje i to kakve mogu biti posljedice ostavljanja parketa otvorenim, ako je proizvoden s tvornički standardnim sadržajem vode od 9 %, tijekom desetak dana u uvjetima povišene relativne vlažnosti zraka. Jasno je da se parket neće „pravilno prilagoditi“ uvjetima u prostoru, nego da će se značajno navlažiti i nabubriti preko standardom propisanih vrijednosti. Najvažnije od svega jest da će parket u uvjetima grijanja opet poprimiti ravnotežni sadržaj vode oko 9 %, što znači da će se jako utegnuti nakon bubrenja u početnoj fazi „prilagođavanja“ pri polaganju. Posljedicom su najčešće otvorene reške na podu nakon prve sezone grijanja.

k051-Turkulin-03-300.gifSlika 2. Promjene sadržaja vode standardnog parketa različitih vrsta drva pri izlaganju uvjetima povišene rel. vlažnosti zraka (>80 % pri 23 °C)

Još je zanimljiviji prikaz na slici 2, koji predstavlja naše originalne rezultate. Proveli smo pokus u kojem smo željeli provjeriti navod iz literature, ovaj puta na više vrsta drva i u relativnoj vlažnosti zraka od 82 + 5 %. Ovakav iznos vlažnosti zraka često se sreće na novogradnjama, a to je i područje vlažnosti u kojem se ispituje dimenzijska i oblikovna postojanost podnih elemenata od drva prema normi HRN EN 1910: Podne obloge od drva: određivanje dimenzijske stabilnosti. Relativna vlažnost zraka iznad 80 % nije neuobičajena u novih i hladnih zgrada, koje su još vlažne od sušenja betonske konstrukcije, od žbuke, boje i građevinskih ljepila. Dobrim se prozračivanjem zgrada može kontrolirati stalnost odgovarajuće vlage, pogotovo u ljetnom razdoblju toplog i suhog vremena (zatvaranje noću, prozračivanje danju). No u uvjetima prijelaznih godišnjih doba, kada su temperature zraka niske, kiše česte a vlaga zraka visoka (pogotovo na moru, za južine), prirodno isušivanje hladnih, tek sagrađenih zgrada ne daje dovoljno dobre uvjete za polaganje drvenih podova.

Uzorci za pokus su bili masivni klasični parketi malih dimenzija (duljine 250-450 mm, širine 70 mm) koje smo složili u podne plohe od najmanje oko 1 m2. Središnji dio ploha činilo je po dvadeset uzoraka na kojima smo elektrootporno mjerili sadržaj vode tijekom izlaganja, a po obrubu su bili optočeni istovrsnim daščicama koje su sprečavale izravno vlaženje čeonih i bočnih strana. Na taj su način daščice bile slobodno, ali tijesno složene utorima i perima, dakle upijale su vlagu poglavito licima iz zraka, kao što je slučaj kod položenog parketa. Klimatski uvjeti su postojano iznosili 23 + 2 °C i 82 + 5 % relativne vlažnosti zraka. Mjerenje električnim vlagomjerom je provođeno zabijanjem iglica u središnji dio debljine daščica. Početni sadržaj vode daščica bio je onakav kakav je zatečen u dobavljača, ali uvijek unutar standardom propisanog raspona od 9 + 2 %.

Iz prikaza na slici 2 vidi se nekoliko interesantnih stvari.
Prvo, vrste drva međusobno se jako razlikuju po sklonosti i brzini upijanja vode iz zraka. Jasenovina, notorno najupojnija parketna vrsta, najbrže je i najintenzivnije preuzimala vlagu: čak je ravnotežno dosegnula i veći sadržaj vode od onog predviđenog općim tablicama (16,5 %). To što su jasenovi uzorci imali i početan sadržaj vode viši od ostalih vrsta drva ne mijenja u mnogome sliku, samo što bi normizirani limit od 11 % bio dosegnut nakon 2 ili 3 dana, a ne već nakon 24 sata, da su jasenove daščice početno imale 9 % vode.
Drugo, hrastovina je najstabilnija od ispitivanih vrsta, jer je dosegnula najniži ravnotežni sadržaj vode, a brzina upijanja (nagib krivulje) joj je najmanja. Kakogod, i hrastovina je prerasla dozvoljenih 11 % već nakon 3 dana izlaganja.
Treće, bez obzira na različitost reakcija među vrstama drva, sve one imaju podjednako nagao početni trend upijanja (krivulje imaju vrlo slične nagibe strmine). U prva četiri dana izlaganja sve su vrste drva ostvarile 40-50 % ukupne promjene sadržaja vode dosegnute tijekom 21 dana. Do sedmoga dana svi su parketi dosegnuli 70-80 % konačnog, stabiliziranog sadržaja vode pri visokoj vlažnosti zraka, i to iznad 13 % vode. Očigledno, prva četiri dana su kritična za pravilno polaganje parketnih podova, a nakon sedmog dana upijanje i bubrenje su toliki da deformacije postanu nepovratne za sve navedene vrste drva.

Možemo zaključiti: kakogod i kakavgod parket ostavili neobrađenim u uvjetima visoke vlažnosti zraka dulje od 7 dana, on će poprimiti sadržaj vode koji će prouzročiti trajne deformacije i naknadno utezanje. Smatra se, naime, da parketni pod može kompenzirati bubrenje uzrokovano godišnjim oscilacijama sadržaja vode od oko 3 %. Bubrenje uzrokovano vlaženjem za više od 3 % prouzroči trajne deformacije, koje nakon isušivanja izazivaju pojavu reški.

Sadržaj vode i deformacije podnih elemenata
Ima li razlike među vrstama podnih obloga, ako već ima među vrstama drva, u reakcijama na povišenu relativnu vlažnost zraka? Na ovo ćemo pitanje odgovoriti prikazom dijela rezultata našeg drugog pokusa iz ovog područja, čije ćemo kompletne i opsežne rezultate objaviti u časopisu Drvna industrija. Ovdje pokazujemo samo podatke o navlaživanju različitih vrsta parketnih elemenata i njihovom koritavljenju – najčešćoj i najspektakularnijoj posljedici građevinske vlage.

Korak 51-2015.inddTablica 2. Pregled vrsta parketa ispitivanih u pokusu dimenzijske i oblikovne stabilnosti pri različitim uvjetima relativne vlage zraka

Parketni elementi koje smo ispitivali navedeni su u Tablici 2, a šifre uzoraka ćete vidjeti i na slikama 3 i 4. Masivni parketi su bili neobrađeni, dok su svi uslojeni parketi bili površinski lakirani ili obloženi laminatom (podne daske od iverice i laminatni pod).

Uzorke smo izlagali prema uvjetima norme HRN EN 1910 po kojima se mjere promjene dimenzija i oblika nakon izlaganja različitim klimatskim uvjetima. Podni elementi se nakon početnog kondicioniranja u laboratoriju (23 °C i 50 % rel. vlage zraka, r.v.z.) drže četiri tjedna na 85 %-tnoj vlazi zraka, zatim četiri tjedna na 30 %-tnoj vlazi. Mi smo u pokus dodatno uvrstili četverotjedno završno kondicioniranje u standardnoj klimi (23 °C i 50 %) da vidimo koliko se povratno približe početnom stanju prije vlaženja i sušenja. Razlika između prvog pokusa (slika 2) i ovog pokusa (slike 3 i 4) jest u tome što su kod prvog pokusa uzorci ležali na podlozi, dok su prema normiziranom ispitivanju po HRN EN 1910:2010) uzorci slobodno izlagani na češljevima, dakle primali su vlagu sa svih strana.

k051-Turkulin-05-400.gifSlika 3. Vrijednosti sadržaja vode za svaku vrstu podnih elemenata u vlažnoj klimi (plavo), suhoj klimi (žuto) i nakon kondicioniranja (sivo)

Uzorcima se iza svake promjene klime mjere dosegnuti sadržaj vode, dimenzije i karakteristike oblika (koritavost, izvijenost i sabljastost). Norma služi da se različiti tipovi podnih obloga ispitaju u uvjetima visoke ili izmjenjive vlage u uporabi (npr. kuhinje, teretane, javni prostori, podno grijanje) te da im se pridruži ocjena stabilnosti u promijenjivim klimatskim uvjetima.

Na slici 4 su prikazane relativne deformacije tj. visine luka koritavosti podijeljene sa širinom daščice. Apsolutne deformacije (visine luka) jako se razlikuju među vrstama parketa, pa je jasno da su široki parketi pokazali veće visine luka i zamjetniju apsolutnu koritavost. Podaci relativnih deformacija na slici 4, međutim, omogućuju da uspoređujemo podne elemente različitih širina po njihovoj sklonosti koritavljenju, tj. po stabilnosti oblika.

k051-Turkulin-06-400.gifSlika 4. Relativna koritavost (visina luka podijeljena sa širinom daščice) za svaku vrstu podnih elemenata u vlažnoj klimi (plavo), suhoj klimi (žuto) i nakon kondicioniranja (sivo)

Na slici 3 se vidi nekoliko interesantnih reakcija na povišenu, a zatim i bitno sniženu  relativnu vlažnost zraka. Prvo: lakirani su elementi dosegli podjednako visoke vrijednosti sadržaja vode kao i oni nelakirani (usporedi seljački pod – lakiran i nelakiran), pa čak kao i uslojeni elementi (svi dvoslojni i troslojni parketi). Jedino je laminatni pod poprimio manje vode od ostalih podnih obloga, jer je obostrano obložen nepropusnom folijom, ali je bez obzira na upijanje vode pokazao podjednaku nestabilnost oblika (koritavljenje) kao i većina drugih elemenata. Štoviše, laminatni pod je pokazao relativno veliku zaostalu deformaciju nakon svih ciklusa (zadnji desni stupci na slici 4), što ga čini oblikovno nestabilnim proizvodom u uvjetima izmjenjive vlažnosti zraka. Površinska obrada, dakle, ne može spriječiti navlaživanje podnih elemenata, nego ga samo djelomično usporava. Ukoliko izloženost visokoj vlazi traje dulje od tri tjedna, površinski sloj nema praktično nikakvu vodozaštitnu funkciju.

Drugo što vidimo na slici 3 jest da proizvodi koji se proizvode s nižim sadržajima vode (npr. parket pregrijane jasenovine te dvoslojni i trosojni parketi) u uvjetima vlažnosti opet dosežu podjednako visoke vrijednosti sadržaja vode drva. Što je najgore, sve vrijednosti sadržaja vode podnih elemenata nakon izlaganja visokoj relativnoj vlazi zraka iznose više od 14 %, što znači da četverotjedno izlaganje u vlažnoj klimi dovodi do prekomjernog navlaživanja podova čije se deformacije, ukoliko su elementi ugrađeni u pod, ne mogu kompenzirati bez grešaka.

Treće što vidimo iz slika 3 i 4 jest da nakon ciklusa sušenja i završnog kondicioniranja svi parketni elementi dobro reagiraju na vlagu iz zraka i povrate svoj sadržaj vode na približno početne vrijednosti. To znači da su podne obloge vrlo dobro prilagodljive vlazi zraka, pa se u uporabi može računati na to da će izvjesne deformacije, nastale vlaženjem prostora, biti kompenzirane nakon sušenja i kondicioniranja, ako upijanje vode drva nije bilo puno veće od 3 %.

Ako govorimo o koritavosti (slika 4) jasno se vidi da se deformacije uzrokovane vlaženjem mogu izjednačiti naknadnim sušenjem prostora. Skoro svi parketni elementi povratili su svoj oblik nakon sušenja (prvi i četvrti stupci na slici 4), ali treba napomenuti da su ovdje ispitivani slobodni elementi, a ne nalijepljeni podovi. Kod gotovih podova mogućnost povrata deformacije u početno stanje manja je zbog međusobne upetosti elemenata i zbog potpunog otvrdnjavanja ljepila u deformiranom stanju. Svi lakirani elementi, lijepljeni na suhu podlogu, pokazali bi manje deformacije nego u ovom pokusu slobodnim izlaganjem.

Naposlijetku, slika 4 nam pokazuje da se podni elementi jako razlikuju po svoje dvije oblikovne karakteristike: po izobličenosti (u kojoj će se mjeri deformirati pri promjenama okolišne vlage), i po oblikovnoj stabilnosti (u kojoj će se mjeri povratiti u početno stanje nakon kondiconiranja). Vidimo da su široki elementi i dvoslojni parketi u principu najnestabilniji, jer su im deformacije najveće, a koritavost im u najvećoj mjeri zaostaje kao trajna deformacija nakon stabiliziranja. Interesantno je vidjeti razliku između lakiranog i nelakiranog seljačkog poda. Iako su im sadržaji vode bili podjednaki u fazama klimatskih ciklusa (slika 3), lakirane su daske pokazale puno veće izvijenosti i slabiji povrat u početno stanje nego nelakirane. To je zato jer je lakiranje jednog lica dovelo do većega GRADIJENTA sadržaja vode drva tijekom izlaganja vlažnoj klimi, pa je koritavost bila veća, a plastično prilagođavanje drva prouzroči i veću zaostalu koritavost. Ispada da nelakirani pod, ostavljen nekoliko dana u povećanoj vlažnosti, pokazuje manji značaj koritavosti nego lakirani pod. Ova pojava, međutim, ne govori da će brzo lakiranje nakon polaganja poda dovesti do većeg rizika koritavljenja. Ona samo govori da ako drvo nejednoliko prima vodu sa strana dvaju lica, da će se jače iskoritaviti. Za sprečavanje bilo kakvih deformacija, dakle, bolje je parket postaviti na suhu podlogu u normalnoj klimi i odmah lakirati, jer se time bolje zaštićuje od eventualnih promjena vlage zraka u početnom razdoblju. Ako se pak parket postavlja na vlažnu podlogu, skoro lakiranje neće spriječiti ili umanjiti pojavu koritavljenja – dapače, može je odgoditi, ali tada čak i naglasiti.

Zaključak
Relativna vlažnost zraka bitan je činitelj pravilnih fizikalnih uvjeta pri polaganju i uporabi drvenih podova. Inzistiranje kod građevinara da se pri polaganju održava pravilna relativna vlažnost zraka ne može se dovoljno naglasiti, jer drveni podni elementi već nakon 3 – 7 dana mogu poprimiti takve sadržaje vode da naknadne deformacije ne mogu biti kompenzirane bez pojave grešaka. Naglašavam da i korisnike prostora treba uvijek upozoravati na obavezu pravilnog održavanja vlažnosti zraka, iako je to za njih lakše – u stambenim se uvjetima već i radi ugode boravka održavaju uglavnom onakvi uvjeti u kakvima se i drvo „osjeća dobro“. Pri planiranju prostora, međutim, izuzetno je važno upozoriti arhitekte na svojstva različith vrsta podnih elemenata u uvjetima promjenjive, pogotovo povremeno visoke relativne vlažnosti zraka (vlažni i hladni prostori, javni prostori, prostori s povremenim vlaženjem – sanitarni prostori, vježbaonice i slično). Isto se odnosi i na drugu krajnost vlažnosti zraka – na ugradnju parketa na podno grijanje. U takve prostore treba ugrađivati elemente koji su površinski dobro zaštićeni, te one koji su dimenzijski i oblikovno stabiniji (npr. blistače u odnosu na bočnice, uže elemente pretpostaviti širima, ukočene parkete pretpostaviti masivnima). S dvoslojnim parketima treba uvijek biti oprezan, podloga i okolišna klima uvijek trebaju biti suhi pri polaganju, a stezanje ljepila čim kraće.

Završimo odgovorom na prvopostavljena pitanja: nelakirani pod ne treba ostaviti „desetak dana“ da se prilagodi uvjetima u prostoru, nego čim prije polakirati i ostvariti stambene klimatske uvjete. Ličilački i drugi završni mokri radovi u graditeljstvu mogu bitno doprinijeti ranom koritavljenju i naknadnoj pojavi reški na podu. Površinska obrada neće spriječiti, nego samo usporiti navlaživanje drvenih podova, ukoliko su izloženi neodgovarajućoj vlazi zraka.

Prof.dr.sc. Hrvoje Turkulin
Branimir Horvat mag.ing.drv.teh.
Branimir Jambreković mag.ing.drv.teh.
Doc.dr.sc. Vjekoslav Živković
Dr.sc. Miljenko Klarić

Literatura:
Horvat, B. (2011): Brzina izmjene vlage parketa. Završni rad. Šumarski fakultet Zagreb
Jambreković, B. (2015): Dimenzijska i oblikovna stabilnost drvenih podnih elemenata. Diplomski rad. Šumarski fakultet Zagreb

PODIJELI