Obnova i rekonstrukcija suvremene arhitekture – Galerija Hlebine

Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara uredio je, između ostalog: „vrste kulturnih dobara, uspostavljanje zaštite nad kulturnim dobrom, obveze i prava vlasnika kulturnih dobara, mjere zaštite i očuvanja kulturnih dobara, obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, obavljanje upravnih i inspekcijskih poslova, …“ [1] , ali niti jedan zakon sam po sebi nema tu snagu da promjeni način razmišljanja i postupanja s zgradama koje u ovom trenutku nisu u sustavu zaštite. Zaštita i očuvanje graditeljske baštine trebala bi biti prioritet obzirom da svojim bogatstvom upućuje na slojevitost kulture građenja, koja stvara jedinstveni prostorni identitet, a kulturno naslijeđe postaje poticaj za razvoj suvremene arhitekture.

Kulturna dobra svjedoče o lokalnom identitetu i predstavljaju prepoznatljive modele kvalitetno izgrađenog prostora. Ponekad je zaista teško balansirati između zahtjeva vlasnika, vlastite ideje i savjesti projektanta, a istovremeno paziti da sve bude unutar zakonodavnog okvira. Ovaj segment vrlo je teško zadovoljiti čak i kad se projektira nova građevina, no problemi se dodatno multipliciraju kad je u pitanju postojeća zgrada. Projekti se u tome slučaju trebaju prilagođavati funkciji zatečenih prostora, pri čemu arhitekti moraju predlagati nove funkcije koje prate suvremenu tehnologiju i oblikovanje. Moraju konstantno biti inovativni u pronalaženju rješenja: funkcionalnih, estetskih i konstruktivnih, uz nužnu i tijesnu suradnju s projektantima drugih struka i ostalih sudionika u građenju. Osim toga, moraju vlasniku pomoći da shvati problem, uvjeriti ga da ne može o svemu odlučivati samostalno, poučiti ga da treba „slušati struku“ i činiti ustupke, što je iznimno težak zadatak.

k051-Bobovec-01-300.gifGrafički prilog 1. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, tlocrt prizemlja (Glavni projekt)

Da bi konačni rezultat u prostoru bio zadovoljavajući, unapređenje sustava i kontinuiranog praćenja i inventarizacije zgrada, treba usmjeriti ne samo na povijesne građevine, već i na valorizaciju i zaštitu vrijedne graditeljske baštine 20. i 21. stoljeća koja nije u sustavu registracije. Značajnu ulogu u tom smislu treba imati lokalna i regionalna samouprava, kulturne institucije, i naravno, vlasnici, čijim se sudjelovanjem mogu osigurati sveobuhvatne aktivnosti i prisutnost na svim razinama. Tu dolazimo do problema koji je trenutno aktualan zbog nepostojanja kategorije autorskog djela hrvatske arhitekture. Različiti modeli i pristup projektiranju uz primjenu tehnoloških inovacija s definiranim kriterijima za energetsku učinkovitost, često ne idu na ruku trajanju i očuvanju graditeljske baštine.

„Arhitekti su oduvijek – kako u prošlosti tako i danas – htjeli postati dijelom velike Povijesti arhitekture, pri čemu su umjesto uvažavanja specifičnog konteksta, kao izvora inspiracije pri arhitektonskom oblikovanju, često ignorirali vizualne činjenice koje oblikuju kontekst u kojem nastaje nova izgradnja. Teoretska promišljanja … svjedoče i ukazuju da je moguće biti dijelom Povijesti arhitekture, a da pritom arhitektov „narcistički” ego ne nameće arhitektonska ostvarenja koja isključivo privlače pozornost na sebe, već da uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent, tj. kontekst u kojem stvara.“ [2]

k051-Bobovec-02-300.gifGrafički prilog 2. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, presjek 2-2

Gdje je veza između početka teksta i citata? Veza je u jednostavnom pitanju – što se događa i što će se dogoditi s svim vrijednim ostvarenjima suvremene arhitekture bez kontrole kroz kategoriju autorskog djela koje uvažava i obogaćuje postojeći, neposredni ambijent, a došlo je vrijeme za rekonstrukciju, nadogradnju i energetsku učinkovitost. Krajem srpnja u Glasu Podravine objavljen je tekst pod naslovom Vizura ostaje ista – Galerija Hlebine pred najvećom rekonstrukcijom i dogradnjom od osnutka, a uz fotografiju glavne izložbene dvorane stajao je potpis: „Jedan od najpoznatijih svjetskih kulturnih objekata bi nakon radova, koji su procijenjeni na četiri milijuna kuna, na prvi pogled trebao izgledati gotovo identično“. [3]

k051-Bobovec-03-300.gifGrafički prilog 3. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, tlocrt prizemlja (Projekt proširenja)

Ali krenimo redom. Ideja da se izgradi „Galerija primitivnih umjetnosti“ s pratećim prostorima za kulturno umjetnički život stanovnika Hlebina prepoznata je ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, međutim projekt koji je prethodio izvedenom nije bio zadovoljavajući obzirom na ambijentalnu vrijednost lokacije. Što je to značilo u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, možda je jedan od elemenata o kojem se mogu pisati eseji, ali važno je sagledavajući trenutak iz današnje perspektive, pedeset godina kasnije, utvrditi da je u vremenu opterećenom nizom ograničenja i raznih podobnosti ipak bilo snage da se projekt koji nije imao zadovoljavajuće oblikovne karakteristike ne implementira u tkivo jednog sela, ne grada, ne povijesne cjeline, već običnog podravskog sela. Gledajući potpuno neartikulirane prostore i volumene koji se u ovom trenutku grade na vrijednim lokacijama, ovakve priče koje su realizirane u nekom prošlom vremenu imaju određenu dozu nestvarnog. Poštivanje umjetničkih dosega na već dovršenim projektima i želja da se postojeći prostorni odnosi na odabranom mjestu unaprijede bili su u ovom slučaju očito imperativ, nešto što je prepoznato i što je tadašnja lokalna zajednica imala snage i volje dovesti do realizacije.

k051-Bobovec-04-300.gifGrafički prilog 4. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, presjeci

Sve je započelo 1964. godine narudžbom Općinske skupštine Koprivnica za izradu idejne skice temeljem projektnog zadatka izrađenog u suradnji Fonda za kulturu općine Koprivnica i Ivana Generalića čija su djela činila osnovu za stalni postav buduće galerije. Zanimljivo je pratiti interes svih sudionika koji su na bilo koji način bili involvirani u realizaciju projekta. Ne čita se tu nikakva kompeticija već zajednička odluka da se iz trenutne situacije izvuče najbolje, od pozicioniranja do oblikovanja i prezentacije djela. Malo selo i planetarno poznati umjetnik združeni u nastojanju da iz trenutka izvuku najbolje, ali ne za sebe osobno, već za zajednicu.

Zgrada je smještena u samom srcu sela, na ravnoj ploči kakva je i sva Podravina. Svojom postavom koristi sve prednosti terena i pozicionira se u skladu s strukturom sela, poštujući sve postojeće prirodne, oblikovne i urbane elemente. Čita se pristup i postupak kojim je arhitekt Miroslav Begović  izvanredno sjedinio elemente ruralne arhitekture s postavkama suvremene arhitekture. „Čisti i racionalizirani prostorni odnosi nisu u sukobu s gotovo idiličnim  karakterom tog pejzaža i graditeljstva u tom kraju. Arhitekt je doista ostvario osebujnu i vrlo ozbiljno provedenu sintezu krajnje purificiranih ali zapravo jednostavnih u materijalnoj vokaciji izvanredno toplih odnosa opeke, drva (hrastovine) i stakla. Otvorena krovna konstrukcija izložbenog prostora podsjeća na najbolje trenutke zagrebačke arhitektonske škole, ne toliko svojim bukvalnim, doslovnim značenjem, koliko duhom pionirskog, tako reći herojskog razdoblja hrvatske arhitekture, naime duhom zemljaša koji su znali principe suvremenosti izraziti osebujnim duhom domaće arhitektonske misli. [4] Kreirati prostor za određeno umjetničko djelo traži od arhitekta razumijevanje te specifične zadane umjetnosti za koju stvara prostor, a u ovom slučaju tražio je svakako i razumijevanje specifičnog ambijenta regije u kojoj je nastajala naivna umjetnost. Problem uklapanja nove arhitekture u ruralnu sredinu zasigurno je kompleksan zadatak, a arhitekt je u potpunosti odgovorio kućom koja je postala i ostala dio osobne iskaznice sela. Hlebine su tipično podravsko selo izdužene osovine s kućama pretežno položenim zabatom prema cesti, okruženo mekom, izdašnom zemljom, šumama i močvarama koje u vlažnim jutrima obavijaju selo u nestvarnu mrenu izmaglice. Posjetitelj koji prvi put dolazi u Hlebine će zasigurno promašiti Galeriju utopljenu u bujno raslinje, koja ničim na prvi pogled ne odaje svoju različitost od okolnih kuća.

Galerija djeluje kao arhitektonsko i socijalno društveno središte koje doprinosi oblikovanju cjelokupnog prostornog i intelektualnog krajobraza, mirnih površina iza sada već visokih stabala. Udaljena od prometnice tridesetak metara omogućila je u prednjem vanjskom prostoru mogućnost hortikulturnog uređenja koje ima sve odlike vanjskog izložbenog prostora. I ne samo izložbenog prostora, već napose javnog prostora koji je tu, otvoren za korištenje javnosti bez obveze da se uđe u samu galeriju i njene sadržaje. Ovo je samo dobro iskorištena posljedica položaja i dimenzije same parcele, ali u svakom slučaju izuzetno kvalitetno artikulirana. Mekana struktura pastelne žutocrvene opeke nadopunjava se plemenitom bojom hrastovine u kojoj su izvedeni okviri prozora. Unutra je upotrijebljen isti materijal, a način obrade udaljio je zid i strop od posjetioca, te primarna postaje slika i skulptura zbog koje galerija i postoji. Na prvi pogled osvaja moderni arhitektonski izraz fino izbalansiran s regionalnim vrijednostima. Ostvarena je „asocijacija na seosku drvenu arhitekturu u kojoj krovište i zidovi definiraju volumen.“ [5]

k051-Bobovec-05-300.gifFotografija 1. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, ulaz

Prilaz objektu i ulaz smješteni su u približnu os plohe ulične fasade u obliku natkrivenog trijema. Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama izvrstan je primjer koji u sveprisutnoj jednakosti, u svom mjerilu primjerenom čovjeku, mirno prima posjetitelje koji kroče u unutrašnjost kroz široka ulazna vrata uz povezivanje dva zida različitih prostora. Iza vrata pred posjetiteljem se otvara zeleni patio, zelena jezgra asimetričnog interijera koji tu spaja dva programska zadatka, s jedne strane galeriju, a s druge dvoranu s pozornicom i čitaonicom stvarajući kulturnu jezgru sela. Mogućnost kreiranja različitih prostorno-funkcionalnih sklopova i definiranje mjesta susreta, izložbe, edukacije i socijalnog kontakta pomoću arhitekture moguće je i ostvareno je upravo ovdje. Konstantan dijalog različitih sadržaja i njihovo pretapanje dovodi svakog posjetitelja u stanje određenog poticajnog šoka koji vodi otkrivanju visokoestetiziranog prostora i samog izloška. Otvoreni patio masu čini prozračnom i omogućava osvjetljenje i prozračivanje oba krila građevine. Jednom kad se uđe u prostor osjeti se smirenost lišena vanjskog utjecaja, a opet tako bliska mirnoj, snenoj podravskoj ravnici. Sam patio kao centralni dio objekta djelomično je popločen opekama dok je dio ostavljen za hortikulturno uređenje i mogućnost postave izložaka u vanjskom, štićenom prostoru.

k051-Bobovec-06-300.gifFotografija 2. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, glavna dvorana

Sklop povezanih, a opet zasebnih dvorana omogućuje prikaz djela neovisno o onom u slijedećem prostoru, tu je slijed koji se čita iz teksture stropa, iz teksture zida, iz svjetla koje posjetitelja vodi dalje, drugom izlošku, drugom doživljaju. Čovjek je mjera svemu, čovjek koji hoda, gleda, uživa u djelu, ta mjera je utkana u svaki pod, zid i strop kao i poriv da dotaknemo materijal od kojeg je kuća građena. Neprekinuti, premda diferencirani prostor koji se stvara prema drugim dvoranama i patiu omogućuje tri vrste pogleda – longitudinalan, transverzalan i dijagonalan. Kretanje kroz unutarnje prostore omogućava stalno drugačije i promjenjive vizure koje se mijenjaju kako posjetitelj prolazi kroz međusobno prožete prostore koji nisu odvojeni vratima već različitim kutovima gledanja. Sve je predvidivo i geometrijski jasno. Tema je savladana na izuzetno jasan način što je rezultat dugogodišnjeg studioznog rada i proučavanja galerijskih funkcija – od organizacije tlocrta, presjeka do konstrukcije i svjetla. Arhitektura galerije mora osigurati okvir koji će biti trajna osnova na kojoj će se moći graditi okvir za učenje i promoviranje znatiželje u svim budućim vremenima. [6] Kroz jasna pravila, dimenzioniranje i funkcionalne sklopove arhitektonskim alatima stvoreno je mjesto koje u vremenu koje slijedi ima kapacitet osigurati uzbudljivo mjesto susreta i  učenja.

k051-Bobovec-07-300.gifFotografija 3. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, anex, dvorana Josipa Generalića

Jasnoća građevine i inteligentna realizacija programa koja se temelji na konceptualnom slijedu niza prostora koji se uspješno nose s izazovom izlaganja naivne umjetnosti osnovne su karakteristike projekta. Prostor je jedinstven, fluidan, razlijeva se slijedom koji vodi posjetitelja unutar cijele zgrade. Sama arhitektura mora posjetitelje navoditi na pokret, posjetitelj mora biti stimuliran na osvajanje prostora. Osim toga u svakom trenutku treba mu biti jasno gdje se među eksponatima nalazi, što mora biti omogućeno na način da ima potpuni pregled nad prostorom kojim se kreće. [7] Ovo nije samo kontejner u koji treba postaviti izloške, a ni skulptorska forma koja dominira kontekstom i stavlja stalni postav u drugi plan. Bitno je istaknuti da se ne radi o skulpturalnim efektima, o arhitektonskom djelu koje je samo po sebi veća skulptura od skulptura i slika koje su izložene u njoj, već o finoj, okom umjetnika prepoznatoj mjeri koja artefakte uokviruje u novi okvir i svemu daje novi komentar. Okvir je arhitektura. Projekt i realizacija ovog djela predstavlja visok domet u sistematiziranju i razvrstavanju etapa u cilju nastanka kvalitetnog rezultata, od programskog zadataka, preko istraživanja do arhitektonske artikulacije. Suptilan odgovor na umjetničku imaginaciju slikara čije djelo je imalo udomiti. Artikulacija prostora čini zgradu izuzetnim primjerom skladnog i organičkog odnosa arhitekture, pejzaža i sadržaja koji galerija udomljuje. Očita je svjesna redukcija materijala i oblika, isključenje svih nepotrebnih dodataka i poljepšavanja koji u konačnici upotrebom minimalnih sredstava daju maksimalni učinak. Rezultat je djelo koje u potpunosti „odgovara namjeni u suštinskim odnosima, a ne samo isključivo u funkcionalnim“. [8] Da je zaista tako potvrdila je i Godišnja nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata „Viktor Kovačić“ koja je Begoviću dodijeljena 1968. godine baš za ovo djelo, a nagrada se dodjeljuje za ona djela iz kojih se u protekloj godini mogao iščitati snažan zamah novog, boljeg, ekonomičnijeg i funkcionalnijeg na ovim prostorima. [9] Godinu dana kasnije, 1969. godine, sudjeluje s projektom na 4. Zagrebačkom salonu.

k051-Bobovec-08-300.gif

Fotografija 4. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, patio

Postojala je i mogućnost nadogradnje, koja tada nije realizirana ali za nju postoje Begovićevi projekti dogradnje istočnog krila za izložbeni prostor. Projekti koji obuhvaćaju ulaz, restoran, kuhinju s pomoćnim prostorijama i WC za posjetitelje, nastavljaju slijed i mirnoću postojećih prostora, a u cijelosti su sačuvani u Hrvatskom muzeju arhitekture. Projekt Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama, i danas je jedan od najljepših galerijskih prostora izgrađenih u Hrvatskoj. Ali nije pod zaštitom, i bez obzira na vrijednost djela, i priznanja kojima je vrednovano u određenom trenutku uvijek ima prostora za nerazumijevanje djela i konteksta u kome je nastalo. Vrijeme je učinilo svoje, potrebna je rekonstrukcija, potrebni su neki novi sadržaji, potrebno je poštivati nove energetske zahtjeve. I dolazimo do kritične točke – potrebno je znati tko je nešto i kad projektirao, potrebno je znati i zaštititi autorsko djelo, potrebno je poštivati rad prethodnika, naročito u kontekstu postojećih, a neizvedenih projekata koji su sastavni dio jedne kuće, jedne lokacije.

k051-Bobovec-09-300.gifFotografija 5. Galerija Hlebine, Miroslav Begović, zapadna fasada, vidljiv zid anexa koji nije u cijelosti izrađen

U održivom korištenju i upravljanju graditeljskom baštinom kao i pri uspostavljanju ravnopravnosti povijesnog i suvremenog arhitektonskog izraza, sustav registracije novih zgrada koje trebaju, odnosno moraju biti registrirane i zaštićene, treba učiniti cjelovitim, sveobuhvatnim i transparentnim, a takav sustav u svakom trenutku treba biti dostupan stručnjacima, javnosti i ulagačima. Kvaliteta, razina obrađenosti te dostupnost i jednostavnost pretraživanja dokumentacije o autorskim zgradama jedan je od preduvjeta za djelotvorno gospodarsko korištenje kulturnih dobara. Gospodarski zahtjevi zaštite trebaju se ostvariti odabirom primjerene namjene i korištenja, pri čemu graditeljska baština ima iznimnu društvenu vrijednost. Stoga, za zaključiti je da svako, pa i ponajbolje arhitektonsko ostvarenje bez adekvatnog znanja korisnika neće i ne može odgovoriti svim zahtjevima koji su postavljeni pred njega, a naročito u segmentu održavanja u eksploataciji. Kuću treba čuvati i paziti i s poštovanjem se odnositi prema autorovim zamislima, i tek tada možemo od kuće dobiti odgovor, tek tada nam može pružiti svu puninu postojanja zbog koga je i nastala, u ovom slučaju čuvanje i izlaganje djela naivnih umjetnika Podravine.

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

[1]***Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, (Narodne novine 69/99, 151/03, 157/03, 100/04,  87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14 i 98/15)
[2] http://pogledaj.to/arhitektura/kako-arhitekt-moze-postati-dijelom-povijesti-umjetnosti/  od 01.10.2015.
[3] Generalić, G. (2015.), Vizura ostaje ista – Galerija Hlebine pred najvećom rekonstrukcijom i dogradnjom od osnutka, Glas Podravine, 24.07.2015., str.26
[4] Pasinović, A., (1969.), Zagrebački salon, „Arhitektura“, XXIII(102-103):65-72, Zagreb, str.69
[5] Maroević, I., (1986.), Novija muzejska arhitektura u Hrvatskoj, „Čovjek i prostor“, XXXIII [02 (347) ] :6-9, Zagreb, str.8
[6] Gvozdanović-Sekulić, S., (1969.), Galerija hlebinskih naivaca, „Čovjek i prostor“, XVI[03(162)]:1-3 i 20, Zagreb, str.1-2
[7] Begović, M., (1979.), Razvoj i perspektiva muzeja umjetnosti, Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb, str.72
[8] ***(1991.), Arhitekti članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, [urednik Drago Galić], HAZU:150-155, Zagreb, str.153
[9] Neidhardt, V., (1989.), Trideset godina Nagrade „Viktor Kovačić“, „Čovjek i prostor“, XXXVI[11-12(440-441)]:35, Zagreb, str.35

Grafički prilozi
Izvor: Bobovec, Borka, (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, Disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 505, 507, 508
Fotografije
Izvor: Bobovec, Borka, 2007.

PODIJELI