Dva zagrebačka trga

Odnos ulice, trga, sveukupnog javnog prostora u kontekstu grada određen je nizom preduvjeta, u svakom gradu drugačijih. Sklop tih odnosa daje ono što se naziva identitetom grada, a ljepota trgova i ulica koji zajedno tvore bogate prostorne ambijente, gdje je svaka, pa i najbeznačajnija kuća živi organizam koji ima svoj individualni izraz kojim nam je neki davni graditelj razumljivim jezikom ispričao priču o kući, ulici, gradu. 

Složenost zahtjeva koji se postavljaju pred urbaniste i arhitekte koji interveniraju u povijesnim gradskim sklopovima, vremenom postaju sve veći i kompleksniji jer je na sve manje prostora potrebno smjestiti sve više i više sadržaja. Takova situacija nameće pitanje o tome kakav urbanizam i kakva arhitektura mogu dati odgovor i riješiti probleme koji su prisutni na ključnim točkama svakog urbanog središta. Djelomično je odgovor interpolacija novih elemenata koji bi trebali ujednačiti odnose unutar postojećih građevinskih cjelina, i povezati dijelove ulica koji u starim dijelovima grada zbog propadanja građevnog fonda nisu povezani i time ambijent nije cjelovit, a arhitektura kao djelo obvezana je trajnošću i materijalnošću, što je čini teškom za ocjenu u trenutku donošenja odluka o nestajanju i novom nastajanju. Često nova djela izazovu u prvom trenutku zadivljenost, ili potpuno suprotno, odbojnost, međutim, tek protok vremena i valorizacija prostornih odnosa s odmakom daje pravu sliku vrijednosti zgrada i sklopova koje čine. Svjedoci smo izgradnje mnogih projektnih rješenja i zdanja koja su proglašavana prostornim markerima, a danas više nikoga ne zanimaju, dok nasuprot tome, puno je onih koja mirno i tiho stare, da bi bila prepoznata i prihvaćena kao kvalitetna i vrijedna u nekom drugom vremenu, daleko od trenutka stvaranja i života autora.

Trg sv. Marka

Zagreb se razvio od dvije prostorno određene i zasebne gradske aglomeracije – Gradeca na zapadu i Kaptola na istoku. Udolinom između dva gradića koja su u svom nastanku krenula od potpuno različitih postavki, s jedne strane Gradec je bio mali gradić trgovaca i obrtnika dok je Kaptol bio sjedište biskupije, tekao je u to vrijeme potok Medvešćak koji je još više naglašavao razdvojenost i drugačiji život lijeve i desne obale. Ujedinili su se tek 1850. godine, a druga polovina devetnaestog stoljeća zbog promjene političkog značaja Grada Zagreba donijela je i snažniji razvoj trgovine i obrtništva koje se vremenom smješta u tada sigurnu zonu uz potok (danas Tkalčićeva ulica), a paralelno uz Dugu ulicu (danas Radićeva ulica) koja od početka devetnaestog stoljeća nosi primat glavne trgovačke ulice.

k43-bobovec-01-400k43-bobovec-02-400Grafički prilog 1
Grafički prilog 2

Crkva sv. Marka smještena na središnjem mjestu Gornjeg grada stvara pozadinu najstarijeg trga koji je do sredine devetnaestog stoljeća bio središte života Gradeca. Za razumijevanje vrijednosti i važnosti trga, nužno je sagledati način na koji je trg živio i kroz stoljeća nastajao, a vremenom i prestao postojati kao glavni trg kome je mjesto u samom centru grada. Nastao je u trinaestom stoljeću kao gotovo pravilan kvadrat i, nakon prvobitne funkcije sajmišta koje se vremenom premješta u Donji grad, postupno dobiva reprezentativne funkcije koje su se trajno održale. Inače, sajmovanje u Zagrebu ima tradiciju koja seže do kraja jedanaestog stoljeća kada počinju prvi ‘kraljevski sajmovi’ te trinaestog stoljeća i prvih sajmova na Markovu trgu, gdje se održavaju sve do sredine sedamnaestog stoljeća. Prestankom opasnosti koju su predstavljali turski napadi sajmovi se sele na prostor Harmice (danas Trg bana Josipa Jelačića).[1] Od toga vremena važnost Markova trga čita se kroz činjenicu da su tu zakletvu polagali novoizabrani gradski dužnosnici, a i banovi su tu prisezali. I danas je zadržana ista tradicija, jer i Predsjednik Republike na Trgu sv. Marka daje prisegu.

Protokom vremena plemenitaške kuće polako ustupaju mjesto administrativnim sadržajima, a početkom devetnaestog stoljeća na zapadnoj strani trga gradi se rezidencija hrvatskog bana – Banski dvori, s sudnicom i uredima, koja je unijela novo mjerilo podizanjem prvog kata u pretežno jednokatni Gradec. Zgrada današnjeg Sabora koja je zauzela čitav nasuprotni blok na istočnoj strani kakvom je mi poznamo rezultat je projekta načinjenog 1908. godine od strane arhitekta Janka Kolarića. [2]  S novim javnim sadržajima već do sredine devetnaestog stoljeća trg je poprimio sve elemente koji su mu priskrbili poistovjećivanje s političkim životom u Hrvatskoj, a i danas su tu smještene sve važne državne institucije – Parlament, Vlada i Ustavni sud. U arhitektonskom smislu nalazimo tu „velike monumentalne sklopove u stilu kasnog baroka (Banski dvori), mješavinu klasicizma, historicizma i secesije (Sabor), čisti historicizam (Ustavni sud) te neogotiziranu crkvu sv. Marka. [3]  Ovaj prostor zaobišle su intenzivne promjene vezane uz oblikovanje, kako pročelja, tako i partera te urbane opreme. Ostao je čist i precizno upisan u memoriju grada, a zahvaljujući sadržajima koji ga uokviruju i dobro održavan i očuvan. Što se imena tiče, do 1929. godine bio je samo Markov trg, da bi ime Stjepana Radića nosio sve do 1992. godine kad je ponovno vratio izvorno ime povezano s imenom župne crkve, u Trg sv. Marka.

Trg bana Josipa Jelačića

Novo gradsko središte je protekom vremena izgubilo obilježje koje je imalo tijekom 19. stoljeća i prije, ali je Trg nesporno bio i biti će glavni gradski trg, mjesto susreta, mjesto gdje se sučeljavaju gospodarske, kulturne i političke snage koje određuju razvoj grada. Razvoj je tekao sporadično, ovisno o gospodarskoj moći grada ali i pojedinaca. Značaj i funkcije postupno su se razvijale i mijenjale. Vremenom su pojedini odnosi utvrđeni što je rezultiralo različitim intenzitetom korištenja, a današnje konture Trg dobiva tek nakon potresa 1880. godine kada se grade nove i preuređuju postojeće građevine. Do tada je trg bio tržnica i provincijsko sajmište, s niskim kućama na sjevernoj strani i bolnicom i svratištem na južnoj. Vremenom su neki sadržaji nestajali, a novi su nalazili svoje mjesto na trgu i u svijesti građana. Promjene su dale novi sjaj i privlačnost uvijek istoj namjeni koja je u razizemlju bila trgovačka. [4]  

k43-bobovec-03-400Grafički prilog 3

Sam trg nije oblikom i obodnim plohama nikad pripadao nekom određenom stilskom razdoblju budući je nastajao spontano kroz vrijeme na sudaru raznih putova. Nepravilno raspoređene pristupne ulice, nejednaka ušća u plohu trga, a tako i nepravilan oblik nameću odgovor o neplanskom nastanku današnjeg središta grada. [5]  Može se reći da se samo rubnim plohama nastojao smjestiti u neke stilske tokove i promjene koje je nosilo vrijeme. Prostor trga omeđen je zidnom plohom koja ocrtava arhitekturu proteklih stoljeća na način da je možemo promatrati poput izložbe reprezentativnih primjera određenih razdoblja, a „danas se doima kao znatno mlađi prostor s dominantnim slojem kasnog historicizma i izgradnjom s kraja 19. i početka 20. stoljeća“. [6]  

k43-bobovec-04-400Grafički prilog 4

Prva Generalna regulativna osnova grada iz 1865. godine bila je baza na kojoj se željelo trgu dati značaj trgovačkog, javnog gradskog središta koju je projektom velike komercijalne zgrade predlagao Rupert Melkus 1875. godine. Takva impozantna građevina koja je imala zatvoriti čitavu sjevernu stranu trga svojim mjerilom sugerirala je prelazak iz malog provincijskog središta u novi grad koji teži biti i financijsko središte, koje u sebi sublimira sve aspekte trgovanja, bankarstva, zabave, ugode – jednostavno prostor koji određuje bit grada.[7]  Ideja je bila monumentalnost pod svaku cijenu. Od zamišljenog projekta izveden je samo manji dio na istočnoj strani trga kao fragment projekta, dok su ostale zgrade na tom potezu građene u biti bez nekog krutog naputka, pridržavajući se samo osnovnih gradskih odredbi koje su se odnosile na građevnu liniju i katnost zgrada. Trgovine su se prema Trgu slijevale sa sjevera iz lijevka koji su činile Tkalčićeva ulica, Pod zidom i Bakačeva ulica s tržnicom Dolac između. I dok je s vremenom život i živost u Bakačevoj i Pod zidom  nesmetano nastavljen protekom vremena Tkalčićeva se polagano ugasila, [8]  da bi joj život ponovno bio vraćen sredinom osamdesetih projektom Miroslava Begovića[9] nakon više od dvadeset godina programiranja, projektiranja i građenja uz lavinu problema koji su godinama punili stupce stručnih i drugih časopisa i novina. Bili su predmet stručnih i kuloarskih rasprava, jer taj projekt je morao riješiti „sve urbanističke probleme kako regulatorno-oblikovne, sanitarne, socijalne i prometne, tako … i raščišćavanje stava u pogledu iskorištavanja pojedinih objekata.“ [10]

k43-bobovec-05-400Grafički prilog 5

Prvi od dokumenata koji se donose nakon Drugog svjetskog rata s ciljem rješavanja urbanističkih problema središta Zagreba bila je Direktivna regulatorna osnova Zagreba iz 1953. godine. Akceptirajući opsežnost i složenost zahvata za uspostavu traženih elemenata predviđalo se duže vremensko razdoblje i postupna provedba. Bilo je potpuno jasno da je gradsko središte vremenom nataložilo puno složenih problema koji su zahtijevali detaljnu analizu i sustavno rješavanje. Prepoznata je tendencija pomicanja centra od povijesnog središta koje je zauzimao Trg sv. Marka, prema Trgu bana Josipa Jelačića uz predviđeno daljnje pomicanje prema jugu, a kao centralni poslovni dio grada markiran je potez sjeverno od željezničke pruge.

Obzirom na kompleksnost i dugoročne posljedice koje takvi zahvati mogu imati na cjelokupni razvoj i rast grada, pripremi se pristupilo vrlo temeljito. Ideja je bila obuhvatiti što veći prostor kako bi se podigao nivo i kvaliteta usluga u centru grada uz stalno prisutnu nit koja je ukazivala na obvezu svih sudionika da rješavanju problema pristupe poštujući najviše tehničke, likovne i arhitektonske domete. Plan je predviđao transformaciju trga u pješačku zonu, što je u tom trenutku bitno odredilo sve daljnje aktivnosti vezane uz prenamjenu funkcije trga, odnosno nametnuta je prenamjena i nova prometna regulacija prometa u širem kontekstu. Otvoreno je pitanje formiranja pješačke zone, izmještanje prometa, stvaranja novih prostora u suterenskoj etaži kako za promet, tako i kao nadopuna nedostatnim trgovačkim, uslužnim i servisnim prostorima u središtu grada. Pravila koja je odredio Plan bila su podloga koju možemo smatrati ishodištem svih kasnijih intervencija kojih smo bili svjedoci na Trgu.

k43-bobovec-06-300Grafički prilog 6

Ono što je u stvari danas vidljivo na glavnom gradskom trgu rezultat je natječaja raspisanog 1978. godine koji je opreznije pristupio prostoru Trga na način da su zatečene vrijednosti valorizirane i respektirane. Ocjenjivački sud je nakon razmatranja 28 pristiglih radova odabrao dva kao najvrjednija i dodijelio dvije jednakovrijedne nagrade. U prvom autorskom timu bili su Mihajlo Kranjc, Branko Silađin i Berislav Šerbetić, a na projektu su surađivali profesor Ivo Maroević i akademski slikar Miroslav Šutej, dok su u drugom timu bili Aleksandar Šarović, Franjo Žgela, Jasna Saravanja, Milka Šuput, Mira Tibord i Milan Radaković. Za izvedbu je odabran rad Kranjca, Silađina i Šerbetića koji je nakon razrade projekta realiziran 1986. godine i u konačnici je pokazao određenu suzdržanost i senzibilitet prema očuvanju stare gradske jezgre na način da se gradskim pročeljima vrati boja i oblik što će konačno biti i dovršeno u dogledno vrijeme budući je obnova zahtjevan i dugotrajan proces. Ponuđena je „rekonstrukcija sadržaja prizemlja, a potom i dizajniranje ‘poda i stropa’ Trga i susjednih prostora. [11] Nije izvedeno upuštanje plohe Trga na način kako su predlagali već samo djelomično u odnosu na stvarnu nivelaciju terena. Najveća vrijednost projekta je u činjenici da je on svojom izvedbom vratio pješake u glavno gradsko središte. Premda se u ovom slučaju radilo o uređenju hodnih ploha i fasada bez zadiranja u funkciju pojedinih sklopova pokazalo se da je već to pridonijelo preuzimanju nekih davno zaboravljenih i napuštenih funkcija trga kao i dovođenje nekih novih. Trg je opet postao mjesto okupljanja koje nije moralo biti samo pod tendama novih lokala već i neobavezno na postamentima kandelabera i uz rekonstruirani Manduševac. „Vrelo Manduševac, smješteno na autentičnom mjestu, za nekoliko je stuba denivelirano ispod površine trga. Njegovo je uređenje nakon mnogih diskusija urodilo kompromisnim rješenjem u kome je  od starog zdenca zadržan samo postament svjećnjaka (kasnije je uklonjen) koji ga je osvjetljavao plinskim svjetlom, dok je cjelokupno ostalo oblikovanje zdenca potpuno novo.“[12] Uz to imali smo i nešto sasvim novo, što je na žalost netragom nestalo nakon jednog velikog koncerta na glavnom gradskom trgu, a to su bile metalne stolice koje je svatko mogao postavljati u poziciju koju je htio i smatrao najboljom.

Ovim projektom bilo je ponuđeno rješenje, ne samo Trga, već i zone koja je obuhvaćala Gajevu, Bogovićevu i Marinkovićevu obzirom da je ista prirodno povezana pješačkim tokovima s Trgom. „Urbane sekvence na kojima su radili Silađin i njegovi kolege manjim su dijelom odslici ranijih priča; prije svega radi se o interpretaciji obnove koja mijenja ustaljene pozicije, preslaguje poznate slike stvarajući nove, ugodnije i suvremenom dobu prihvatljive prostorne odnose lišene tradicionalnog karaktera.“ [13] Teza s kojom su krenuli dio je prihvaćenog ponašanja u planiranju europskih gradova, a to je da se javni prostor pretvara u dnevni boravak građana, i ne samo njih, već i svih putnika namjernika koji žele uživati u urbanim vrijednostima. A dnevni boravak je mjesto koje svojim određenjem, pozicijom i opremom omogućava korištenje, u ovom slučaju javnog prostora, na razne načine kako to odgovara potrebama građana. To naravno ne bi trebalo podrazumijevati pretvaranje trga u šatorska naselja, bez reda i dodira s stvarnim značenjem urbanog prostora i glavnog gradskog trga.

A kako to obično biva u našoj sredini, uvijek se oko projekata koji značajno interveniraju u određene gradske prostore podižu tenzije, nekad opravdano, nekad neopravdano. U vremenu početka rekonstrukcije česti su bili tekstovi s pitanjem, dali nam je to trebalo, i dali je to upravo ono što nam je trebalo? [14]  Odgovor nakon skoro trideset godina može biti da grad neprestano živi, da je živi organizam koji je prilagođen i koji prilagođava svoje stanovnike novom i drugačijem, jer život je stalna mijena, kako čovjeka, tako i grada.

Govoriti o Trgu, a ne ispričati priču o konjaniku ne bi stvorilo kompletnu sliku o značenju koje on ima za grad i njegove stanovnike. Rad Antona Dominika Fernkorna kojim je opredmetio omiljenog bana Josipa Jelačića, postavljen je na sredinu Trga 1866. godine. Spomenik je tada bio postavljen na način da je gledao prema sjeveru, što je kroz vrijeme proizvelo niz tumačenja koja su redom bila povezivana s političkim trenutkom nastanka. I tako je bilo sve do 1947. godine kada je potiho pod okriljem noći pošao put Gliptoteke, i tamo zapakiran u drveni sanduk mirno proveo 43 godine. U tome vremenu osim konjanika, Trg je izgubio i dotadašnje ime i preimenovan je u Trg Republike. Trg Republike nije dobio novu skulpturu, već je ostao kao prazna javna površina koja je vremenom mijenjala izgled i nivelaciju partera, od prometnog čvorišta i parkirališta do pješačke zone. Početkom devedesetih[15] ban se vraća na Trg koji ponovno nosi njegovo ime, ali zauzeo je novu poziciju. Ponovno je postavljen u središnji dio, ali maksimalno povučen prema sjevernim pročeljima, i okrenut prema jugu!

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

  1. Bobovec, Borka ; Mlinar, Ivan ; Sentić, Domagoj, (2012.), Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju novozagrebačkog centra, „Prostor“ 20(2012), 1(43), 186-197, Zagreb
  2. Dobronić, Lelja, (1993.), Povijest palače Hrvatskog Sabora, Institut za povijest umjetnosti, Izvorni znanstveni rad, Zagreb, Radovi Instituta povijesti umjetnosti 17/1993, br. 2, 1993:89-105, Zagreb
  3. Podnar, Ivana, (2009.), Zagrebački trgovi kao urbani identitetski sustavi, „Prostor“ 17(2009), 2(38), 358-371, Zagreb
  4. Begović, Miroslav, (1963.), Studija za arhitektonsko rješenje sjeverne strane Trga Republike, „Čovjek i prostor, X[04(121)]:4, Zagreb
  5. Dobronić, Lelja, (1971.), 1.2. Funkcija Trga Republike u prošlosti do danas, Urbanistička i arhitektonska studija preuređenja Trga Republike u Zagrebu, od XI. mjeseca 1971. godine, 1. Analiza postojećeg stanja, 1971:1-33, Zagreb
  6. Žunić, Alen ; Matuhina, Nikola, (2012.), Povijesni trgovi grada Zagreba nastali do 1918., Prostorna geneza i urbanističke odlike, „Prostor“ 20(2012), 1(43), 88-105, Zagreb
  7. Maruševski, Olga, (1987.), Od Manduševca do Trga Republike, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XLI, Zagreb
  8. Strižić, Zdenko, (1955.), Svjetla i sjene, „Čovjek i prostor“, II[10(40)]:1, Zagreb
  9. Bobovec, Borka, (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb Premerl, Tomislav ; Kožarić, Tomislav, (1967.), Natječaj za urbanističko-arhitektonsko rješenje Tkalčićeve ulice u Zagrebu, „Arhitektura“, XXI (95-96):44-51, Zagreb
  10. Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
  11. Maroević, Ivo, (2002.), Kronika zagrebačke arhitekture 1981.-1991., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
  12. Križić Roban, Sandra, (2008.), Reafirmacija grada, Život umjetnosti (0524-7794) 82 (2008); 66-81, Zagreb
  13. Perković, Zorislav, (2002.), Bijeg u neozbiljnost, Horetzky, Zagreb
  14. Knežević, Snješka, (2013.), Mihajlo Kranjc, Javni prostori Grada Zagreba, 2013:1-10, Grad Zagreb, Gradski zavod za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Zagreb

Grafički prilozi i fotografije:

  1. Trg sv. Marka – pogled prema Banskim dvorima, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
  2. Trg sv. Marka – pogled prema Saboru, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
  3. Nova sjeverna strana Jelačićeva trga po projektu Ruperta Melkusa iz 1875., Preslika – Izvor: Maruševski, Olga, (1987.), Od Manduševca do Trga Republike, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XLI, Zagreb, str.45
  4. Projekt Trga Republike (sada Trg bana Josipa Jelačića) [projekt 1978., realizacija 1986.], autori: Mihajlo Kranjc, Branko Silađin i Berislav Šerbetić, suradnici Ivo Maroević i Miroslav Šutej, Preslika – Izvor: Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb, str.85
  5. Trg bana Josipa Jelačića – pogled prema sjeverozapadu, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
  6. Trg bana Josipa Jelačića – konjanik, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
PODIJELI