Druga polovina dvadesetog stoljeća-Stvaranje arhitektonske scene


Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata u relativno maloj sredini stvorila se pozitivna klima i kritičan broj mladih arhitekata povezanih s ostalim protagonistima umjetničke i javne scene koji su se razvili u nositelje i promotore novog pokreta u arhitekturi. Blizu, a opet dovoljno daleko, Hrvatska je u to vrijeme bila izložena izvorima novih ideja koje su dopirale s zapada.
Intelektualna elita školovala se u prestižnim europskim kulturnim centrima, a nakon školovanja mnogi su i prve godine aktivnog bavljenja profesijom provodili širom Europe, i kasnije se vraćali kući sa znanjima i iskustvom koje je valjalo implementirati u stvarnost svoje zemlje i zadane parametre koje su činili izgrađeni ambijenti i definirani krajolici. Na sreću, periferni položaj omogućio je implementaciju vlastite osobnosti i primjenu modernih postulata na domaće tlo.

k40-bobovec1-00-200Ilustracija 1
Arhitekti su našli mjesto ne samo kao nosioci graditeljskog napretka sredine u kojoj su djelovali već kao angažirani članovi društva po pitanju socijalne i društvene svijesti. Postavili su temelje novom izrazu internacionalnog stila koji su promišljali u zadanom okruženju, okruženju koje je imalo vodeću poziciju u tadašnjoj državi na planu trgovine, ekonomije i bankarstva. Kovačićeva ideja da suvremenost u arhitekturi ne isključuje upotrebu nekih elemenata povijesnih stilova obilježila je novo shvaćanje arhitekture koja odbacuje svaki diktat i pruža potpuno nove mogućnosti kod kreiranja arhitektonskog djela – individualan pristup i slobodu djelovanja. Kreativna praksa izdizala se iz globalnog modernizma koji je kroz funkcionalizam doživio vrhunac, hrvatska elita težila je internacionalnom stilu, a arhitekti su doprinosili stvaranju identiteta u europskom kontekstu. Projektima i stavovima formiranim u europskim metropolama donijeli su novi dah svježe suvremene arhitekture internacionalnog stila.(4)

To su arhitekti školovani u Europi,(8) ali i u Zagrebu. „Hrvatska moderna arhitektura između dva rata ostvarila je razgranate doticaje i stvaralačke veze s najznačajnijim europskim izvorištima novih ideja. Mnogi su prošli kroz škole i ateliere Beča (V. Bastl, J. Denzler, P. Deutsch, H. Erlich, S. Löwy, J. Neidhardt, E. Šen, Z. Neumann, M. Vidaković, S. Kliska i dr.). Neki od njih su kao učenici ili suradnici uključeni u najznačajnije europske projektne studije: kod Le Corbusiera (D. Ibler, J. Neidhardt, V. Antolić, Z. Neumann, E. Weissmann); Adolfa Lossa (V. Kovačić, B. Bauer, H. Erlich, Z. Neumann, V. Potočnjak); Ota Wagnera (V. Bastl, V. Kovačić, V. Potočnjak); Petera Behrensa (J. Neidhardt); Josefa Hoffmanna (A. Ulrich, A. Krasnik); Hansa Poelziga (D. Ibler, J. Pičman, Z. Strižić).“(6) Važno je naglasiti da od 1919. godine u Zagrebu postoji Tehnička visoka škola osnovana pod vodstvom Ede Šena koja je vremenom prerasla u Tehnički fakultet. Već 1923. godine izlaze prvi diplomanti Arhitektonskog odjela. Prva tehnička visokoškolska ustanova odigrala je jednu od vodećih uloga u razvoju hrvatskog napretka kroz stjecanje visoke tehničke naobrazbe u Hrvatskoj. Mogućnost visokog školovanja u vlastitoj zemlji i na svom jeziku imala je dalekosežne pozitivne posljedice u budućnosti. Hrvatsko društvo inženjera i arhitekata prepoznalo je vrijednost otvaranja ove visokoškolske ustanove i već 1920. godine stavilo svoju veliku tehničku biblioteku na raspolaganje studentima. Tehnički fakultet u sklopu koga je postojao Arhitektonski odjel djelovao je od 1926. do 1956. godine, a velika različitost brojnih odsjeka bila je kočnica daljnjem razvoju te se 1956. godine osniva Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet koji se već 1962. godine dijeli i od tada počinje s djelovanjem Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

k40-bobovec1-01-200Ilustracija 2
Ovdje se treba vratiti u davnu 1926. godinu. U to vrijeme paralelno uz Tehnički fakultet arhitektonska izobrazba mogla se steći i na Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti koja je aktivna sve do 1942. godine. Odjel, odnosno škola za arhitekturu osnovana je šk.god. 1920/21, i uz nju se izvorno veže pojam „Zagrebačka škola“.(7) Iako različitih programskih okvira i usmjerenja iz ovih škola izašli su arhitekti koji su označili hrvatsku arhitekturu: Alfred Albini, Juraj Denzler, Kazimir Ostrogović, Josip Seissel, zatim Drago Galić, Lavoslav Horvat, Stjepan Planić, Neven Šegvić i drugi.  Budući su na ovako malom prostoru djelovale dvije arhitektonske škole stvoreno je određeno suparništvo njihovih đaka koje se nije očitovalo kao negativno, već naprotiv urodilo je zdravim takmičarskim duhom.

Moderna kao arhitektonski izraz koji je bio osnova na kojoj je izrasla škola javlja se u Hrvatskoj relativno rano, već početkom dvadesetih godina kroz djelovanje arhitekata koji su misao moderne donijeli na naše prostore i vremenom zasijali u neočekivanim razmjerima. Identificiranje s narodom u smislu vlastite opstojnosti i povijest iz koje su izrasli, kroz koju je individualizam moderne donio novu kvalitetu otvaraju vrata snažnom vraćanju u nacionalne i regionalne okvire(3) što je, kako će se pokazati, najveća vrijednost u vremenu koje slijedi.

Zagreb se u tadašnjim uvjetima razvio u značajno upravno poslovno središte koje je poput magneta počelo privlačiti nove stanovnike. U gospodarskom i kulturološkom smislu blisko je bio povezan s Budimpeštom, Bečom i Pragom. To je vrijeme u kojem kroči istim tempom kao i ostale metropole u regiji, nastavlja se ubrzani urbanistički rast započet krajem devetnaestog stoljeća, a hrvatski arhitekti kao dio srednjoeuropskog kulturnog kruga stvaraju snažnu jezgru moderne arhitekture, uvijek orijentirani prema trenutnom suvremenom procesu koji je bujao na tlu Europe. To je bilo vrijeme internacionalizma. Kako su odgojeni na znanju kumuliranom u najboljim graditeljskim školama, a djelovali na mjestu sudara zapadne kulture kojoj su težili i istoka koji je bio tu u susjedstvu, pun egzotike, neminovno su stvorili jedan novi i drugačiji oblik arhitekture. Stvarali su arhitekturu koja je iz vanjskog okruženja uzimala najbolje i implementirala ga u naslijeđenu kulturnu baštinu. Ostavljan je neizbrisiv trag koji je Zagreb označio kao mjesto izgradnje reprezentativnih objekata koji su iste umjetničke i graditeljske razine kao i suvremena ostvarenja drugdje u Europi. Intelektualni kapital donesen s prestižnih europskih škola i učilišta omogućio je stvaranje stavova i smjernica za razvoj hrvatske arhitekture. Ilustracija takovih stavova najbolje je sažeta u riječima Viktora Kovačića: «Samovoljni izumi bez saveza sa osjećajnim životom naroda, imadu neznatnu vrijednost. Ovdje nastaje potreba, da se plan grada ne shvati kao običan prometni ili građevni obrazac, već da se uzme u obzir na prošlost, na potrebu sadašnjosti i na ciljeve budućnosti.“(5) Javlja se konstruktivizam i funkcionalizam u kontekstu odnosa prema naslijeđenoj arhitekturi i u vremenu moderne čini iskorak od principa internacionalnog stila. Osobita pažnja u tom vremenu posvećuje se konstrukciji i funkcionalnim elementima arhitekture koji u kombinaciji s individualnim osjećajem za umjetnost i lijepo stvaraju novu arhitekturu koja je temeljena na odnosu detalja i cjeline. Pažnja se ne posvećuje isključivo javnim i reprezentativnim sadržajima već se znatni napori ulažu u unaprjeđenje stanovanja kao osnovnog elementa kroz koji građani sagledavaju arhitekturu i njezin značaj.

k40-bobovec1-02-200Ilustracija 3
Kreativni vrhunac stambena arhitektura Zagreba ostvaruje tijekom tridesetih godina u prostornom, organizacijskom, a naročito estetskom i tehničkom smislu. Razvija se u dva pravca, jedan za najbogatije slojeve tadašnjeg društva – urbane vile u rezidencijalnom središtu grada koji je tada obilježavala Nazorova ulica, a drugi kroz izgradnju najamnih kuća izgrađenih u blokovima duž Zvonimirove ulice. U oba slučaja radi se o visoko estetiziranim stambenim prostorima koji postaju ugodni za stanovanje, bez obzira na različitu klasnu pripadnost. To je vrijeme u kojem je stvoren i implementiran pozitivan stav arhitekata prema novim urbanim vrijednostima. Osjeća se izuzetna angažiranost arhitekata koji se počinju okupljati kako bi promovirali svoje ideje i stavove, koji etabliraju angažirane arhitekte kao pokretače društvene svijesti. Radna grupa Zagreb kao i Zemlja uz javne istupe, izložbe i časopise koji se javljaju na kulturnoj sceni Zagreba promoviraju modernu arhitekturu koja pokušava odgovoriti na konkretne probleme proizašle iz nedostatnog stambenog fonda kao i krize gradova kao takvih. Naglašen je socijalni pristup problemu koji se očituje u humanističkom pristupu nadograđenom na lokalne uvjete. Društvenu aktivnost arhitekata izražavaju energična istupanja u stručnom tisku, književnim i arhitektonskim revijama. To su osvrti i kritike promašenih realizacija, kritike natječaja i projekata, pisanje o pogrešnim shvaćanjima uloge arhitekture, o žirijima i socijalnoj potrebi sagledavanja uvjeta života. Članci o stanovanju, likovnim izložbama, teorijske rasprave, kritike izložbi arhitektonskih natječaja itd. bili su djelatnost kojoj su arhitekti prilazili s puno entuzijazma i odgovornosti prema svom radu i prema društvu. Svi su arhitekti jasno istupali i djelovali u kulturnoj situaciji svoga vremena, iznoseći svoje poglede i težnje za novim humanim građenjem.“(9)

k40-bobovec1-03-200

Ilustracija 4
Osim na prostornim odnosima unutar stana i stambene jedinice radi se i na doradi starih i izradi novih planskih dokumenata koji Zagreb postavljaju na osnove na kojima leži i današnje urbanističko planiranje i na njega se naslanjaju svi planovi koji su nakon toga risani, prepravljani, usvajani ili odbacivani.

Ne smijemo zaboraviti da se u tom vremenu radi i Nacrt Grada Zagreba koji je izrađen 1923. godine i njime je djelomično ispravljen dio planske dokumentacije koja je od početka dvadesetog stoljeća utvrđivala razvojni put Grada. On prethodi Natječaju za izradu generalne osnove za izgradnju, proširenje i regulaciju Grada Zagreba. Rad na strukturiranju Natječaja započet je 1928. godine kad je osnovan Odbor za pripremu regulatorne osnove Grada Zagreba. Odbor je djelovao u skladu s aktivnom mišlju koja je tada prevladavala među arhitektima i intelektualcima, a to je internacionalna misao. U to vrijeme polagano, ali sigurno, ustaljuje se za sva arhitektonski važna ostvarenja institucija javnog arhitektonskog natječaja pa je tako i za izradu Regulatorne osnove raspisan međunarodni javni natječaj. Paralelno je osnovan i Odbor za provedbu natječaja koji je osmislio Program temeljem koga je proveden natječaj čije osnovne ideje sadržava Regulatorna osnova iz 1936. godine izrađena pod vodstvom Vladimira Antolića i Josipa Seissela.

k40-bobovec1-04-200Ilustracija 5
Angažiranost na rješavanju problematike grada možemo pratiti kroz respektabilan broj radova koji su se odazvali ovom natječaju. Od 52 pristigla rada Ocjenjivački sud nije dodijelio prvu nagradu već dvije jednakovrijedne druge i treću nagradu koje u svom određenju rješavaju postavljene probleme na potpuno različit način. To je bio samo uvod u višegodišnje stručne diskusije koje su pokazale snažnu društvenu i javnu angažiranost na problemima rješavanja gradskog urbanizma, a samim time i razvojnog puta Grada. „Arhitekt A. Freudenreich je na Skupštini gradskog zastupstva po završetku natječaja zaključio: ‘Iz ovog natječaja, iz ogromnog rezervoara ideja valja izraditi definitivnu regulatornu osnovu za Grad Zagreb! Valja pojedine presmione zamisli uskladiti sa svakidašnjošću, valja gdje koju tek nabačenu zamisao oploditi maštom, razviti je do zrele ideje, pa da se uzmogne prilagoditi budućnosti. Mi ne želimo Grad Zagreb izgrađen po zastarjelim načelima, po šablonskim ljepotama, ne želimo Zagreb kao sentimentalnu karikaturu prošlosti, mi ne želimo ni revolucionarni eksperiment utopističkih neostvarivih ideja! Mi hoćemo novi Zagreb kao nastambu zdravih, urednih, dobrih ljudi – mi želimo Zagreb u kojem ima mogućnosti razvoja obrta i industrije kao izrazu radinosti njegovih građana, mi hoćemo novi i budući Zagreb kao centar kulturnog života, onakav kakav će biti dostojan prošlosti naše, mi želimo takav Zagreb kakav je dostojan kao „Metropola Hrvata“.’“(1) Ovim dokumentom Grad se razvojno opredijelio po zonama namjene (uži gradski centar, stanovanje, industrija i rekreacija), a najveća kvaliteta koju nam je ostavio u nasljedstvo je snažan prodor zelene gradske osi na jug preko rijeke Save(2) uz vrednovanje te iste rijeke na način da obala postaje kultivirani dio grada, određen za sportsko rekreativne sadržaje, što na žalost nikad nije dovedeno do konačnog rezultata, jer grad neprestano okreće leđa rijeci.

k40-bobovec1-05-200Ilustracija 6
Izuzetno kvalitetne dvadesete i tridesete godine u razvoju hrvatske arhitekture oštro su prerezane početkom Drugog svjetskog rata. Privremeno je prekinuta nit neprestanog uzdizanja kulture stanovanja te poimanje arhitekture i njezinog upliva u život kroz kulturološke reflekse koje uvijek ima u odnosu na grad, na zajednicu. Premda na ovim prostorima tijekom ratnog razdoblja postoji aktivnost arhitekata, u ovom trenutku taj rad još uvijek nije dovoljno istražen, naročito s aspekta utjecaja rata na njihov rad kao posljedice iseljavanja, rada u ilegali, razaranja i dr(7). Taj dio je još uvijek prašinom prekriven u nekim ladicama i nemoguće ga je naći publiciranog. Naslijeđe i stvaralačka imaginacija omogućili su kontinuirani nastavak rada koji nije zaustavljen utjecajem socrealizma, već naprotiv, arhitekti su se okrenuli svijetu iz kojeg su upijali svaki novi članak, knjigu, predavanje, svaku novu fotografiju ili film koji počiva na suvremenoj misli, a druga polovina dvadesetog stoljeća otvara pitanja socijalnog, umjetničkog i graditeljskog djelovanja u kontekstu arhitekture.

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

  1. Auf-Franić, Hildegard, (1992.), Željeznički problem u prostornim planovima Zagreba od 1918. do 1992., Elaborat, Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša, Zagreb
  2. Bobovec, B., Mlinar, I., Sentić, D., (2012.), Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju Novozagrebačkog centra, „Prostor“ 20(1/43/):186-197, Zagreb
  3. Domljan, Žarko, (1979.), Hugo Erlich, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Knjiga XXVI, Zagreb
  4. Haničar Buljan, Ivana, (2006.), Prilog za biografiju arhitekta Zvonimira Kavurića (1901.-1944.), Rad Instituta povijesti i umjetnosti,
  5. Magaš, Boris, (1986.), Saznanje i mogućnosti teorijske misli, Arhitektura u Hrvatskoj 1945.-1985., „Arhitektura“, XXXIX(196-199):27-30, Zagreb
  6. Maleković, Vladimir, (2001.), Hrvatska arhitektura na izvoru modernizma, „Vjesnik“ od 17.siječnja 2001., Zagreb
  7. Neidhardt, Velimir, (2009.), Europski kontekst hrvatske ahitekture 20.stoljeća, Zbornik „Hrvatska arhitektura u XX.stoljeću“, [glavna urednica Jelena Hekman, urednik izdanja Tomislav Premerl], Matica hrvatska, Zagreb
  8. Premerl, Tomislav, (1986.), Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske, Arhitektura u Hrvatskoj (1945.-1985.), „Arhitektura“, XXXIX(196-199):14-21, Zagreb
  9. Premerl, Tomislav, (1990.), Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb

Izvori ilustracija:

  1. Bobovec, Borka (2012.)
  2. Bobovec, B., Mlinar, I., Sentić, D., 2012:189

Ilustracije:

1.Viktor Kovačić, Stambena kuća Frank, Mažuranićev trg 1, Zagreb, 1913. godina
2.Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš, Stambena zgrada, Petrinjska 11, Zagreb, 1932. godina
3.Zlatko Neumann, Stambena zgrada, Petrinjska 43, Zagreb, 1932. godina
4.Slavko Löwy, Stambeno poslovna zgrada, Masarykova 22, Zagreb, 1933. godina
5.Stjepan Planić, Poslovno stambena zgrada, Bogovićeva 1, Zagreb, 1936. godina
6.Generalni Regulacioni plan za Grad Zagreb, 1936. godina

PODIJELI