Smanjivanje negativnih učinaka na okoliš jedna je od središnjih tema suvremenog razvijenog svijeta. Ona uključuje i učinkovitu uporabu energije (UUE), kao i uporabu obnovljivih izvora energije (UOIE). Na području izvedbe zgrada, o UUE govorimo prilikom same izgradnje, uporabe, održavanja, rekonstrukcije, uklanjanja i razgradnje. Na energetske tokove u zgradi i kroz nju utječu različiti čimbenici: njezin smještaj odnosno zemljopisni položaj i podneblje, arhitektonska, konstrukcijska i tehnička osnova, korišteni materijali, proizvodi i sustavi, način uporabe zgrade,… Sve ove elemente nastojimo poštovati, povećati im vrijednost i uskladiti radi postizanja optimalnih rezultata.
Energetsku učinkovitost zgrade izražavamo izračunavanjem vrijednosti topline potrebne za grijanje i rashlađivanje, kao i drugih komponenata uporabe energije, ili pak vrijednošću cjelokupne energije dovedene u zgradu. Pritom moramo znati da ove karakteristike same po sebi još ne određuju cjelokupnu kakvoću zgrade u smislu odgovarajućeg boravišnog i radnog okruženja, odnosno ugodnog i zdravog boravka uz poželjno niske troškove. Da bi se postigao ovaj cilj, moraju biti ispunjeni još i brojni drugi uvjeti.
Naravno, pritom je odgovarajuće i nužno polazište – energetska učinkovitost. I građevinski materijali su dio cijele ove opsežne priče. Jer, čak ni jako dobar (energetski siguran ili energetski učinkovit) materijal ne može baš mnogo doprinijeti niskoj potrošnji energije potrebne za djelovanje zgrade ako je, primjerice, osnovna namjena te zgrade neodgovarajuća, ako ne poštujemo prirodne zadatosti i ograničenja određene lokacije (npr. mogućnost iskorištavanja pasivnog pritjecanja sunčeve energije, zaštitu od vjetra i padalina), ako ugradimo pogrešno dimenzionirane ili neučinkovite naprave, i tome slično. Rezultat će biti daleko od poželjnog i ako koristimo vrhunske materijale, ali onih vrsta koje su međusobno nespojive ili su pogrešno ugrađene.
Materijali i učinkovita uporaba energije
U kontekstu UUE, obično prvo pomislimo na materijale s funkcijom toplinske zaštite, odnosno na toplinsku izolaciju. Njihovom uporabom možemo postići najzamjetljivije učinke, iako to nije jedina razina energetske učinkovitosti. Ona se može pronaći i u samoj energiji koja je potrebna za izradu, prijevoz i ugradnju određenog materijala odnosno građevinskog proizvoda, kojima se inače u uobičajenim računskim dokazima pri procjenjivanju kakvoće zgrada i njihovih konstrukcija – ne bavimo. Može se dogoditi da ugradnjom određenih materijala i proizvoda osiguramo malu potrošnju energije i mala ispuštanja zračenja u okolinu, da bi potom cijelu ovu sliku pokvarili učinci njihove energetski skupe i za okoliš štetne proizvodnje, ili nesrazmjerno visoki troškovi prijevoza sirovina ili gotovih proizvoda, jer stižu iz vrlo udaljenih lokacija. Važno je i to, gdje ćemo zacrtati granicu upravljanja sustavom, da bismo s pravom mogli govoriti o odgovornoj i trajnoj izgradnji te cjelokupnom planiranju izvedbe zgrada.
Pozitivni učinci toplinske izolacije, naravno, povećavaju se što je debljina te izolacije veća. Što je više izolacije ugrađeno, veći je toplinski otpor konstrukcije, a manji je gubitak topline i njezin prijelaz iz grijanih u vanjske prostore. Tako, uz toplinu, štedimo još i na troškovima grijanja. Pravilno odabranim zasjenjenjima na prozorskim površinama utječemo i na toplinsku stabilnost zgrade, a i na smanjivanje potrebe za hlađenjem u toplim razdobljima godine. Ipak, povećavanje debljine izolacije u nedogled nema smisla, kako zbog tehničko- izvedbenih razloga, tako i zbog sporijeg poboljšavanja toplinskog otpora, do čega dolazi porastom debljine korištenog materijala.
Dodatni element o kojemu treba razmisliti je ekonomska učinkovitost odabira i ugradnje materijala određene debljine. Ovdje se ne radi o trenutnim investicijskim troškovima, već o provjeri dugoročnih učinaka pojedinih poduzetih mjera uz više ili manje dobro pogođene pretpostavke o kretanju cijena energije, i tome slično. Danas ne bismo smjeli prihvaćati nikakve odluke o istinskoj investiciji na području građevinarstva bez prethodno obavljenih analiza svih troškova života (LCC ili life-cycle-cost) za različite scenarije novogradnje, održavanja ili rekonstrukcije.
Aktualno je prije svega pitanje, gdje se kod materijala još mogu naći raspoložive rezerve energetske učinkovitosti, odnosno osigurati ušteda energije. Tu i tamo proizvođači toplinskih izolacija znaju razviti poboljšanu inačicu postojećeg materijala – nešto niže toplinske provodljivosti ili možda poboljšane paropropusnosti, jer su radikalne izmjene ipak iznimno rijetke. Unatoč tome, povremeno se pojavljuju toplinsko- izolacijski materijali koji imaju toplinsku provodljivost znatno nižu od onih »standardnih«; ove se vrijednosti npr. kreću između 0,20 i 0,25 W/m?K. Kod uporabe novih materijala potrebno je pridržavati se uputstava proizvođača o načinu ugradnje (polaganju, lijepljenju, mehaničkom učvrščivanju, kombinacijama, …) te o prikladnim završnim, odnosno zaštitnim slojevima.
S druge strane, istina je i to, da kod niskoenergetskih kuća, kod kojih je potreba za toplinom grijanja već u polazištu vrlo mala, čak i manja promjena svojstava nekog materijala može izazvati zamjetnije rezultate. Možda su – u smislu cjelovitog pogleda na zgradu i njezine komponente – ponekad stvarno znatno važnije neke druge promjene i poboljšanja, koje npr. utječu na trajnost i dimenzijsku stabilnost materijala, a time i na cjelokupnu konstrukciju, ili recimo – na njegova svojstva vezana uz provodnost vodene pare.
Da bi materijal obavio svoju funkciju na zadovoljavajući način te doveo do ispunjenja postavljenog cilja – učinkovite potrošnje energije, potrebno je obaviti sljedećih nekoliko koraka: pravilno planiranje te odabir odgovarajućeg materijala, pravilnu ugradnju i pravilno održavanje. Neki materijal možda doista za određeni konkretan slučaj – iz konstrukcijskih, građevinsko- fizikalnih ili drugih razloga – ne dolazi u obzir, pa si njime ne možemo nikako pomoći. Ipak je dodatni uvjet za postizanje energetske učinkovitosti i taj, da se dopusti načelo izjednačavanja ispunjavanja osnovnih propisanih zahtjeva i dobre građevinske prakse. To u praksi znači »samo takvu debljinu izolacije, koja je nužno potrebna za udovoljavanje propisima«. Ovakvo stanje djelomično popravlja povremeno zaoštravanje propisanih zahtjeva, u skladu s predmetnim europskim direktivama.
Ako, slično pojedinim materijalima, obradimo i neke naprave i sustave, možemo utvrditi da i energetska učinkovitost odnosno ušteda energije ima svoje granice. Obično govorimo o iskoristivosti, koja se u mnogim slučajevima već jako približila gornjoj (tehnološkoj) granici. U praksi je ona ovisna o uporabi naprave te stvarne radne snage. Računski gledano, bitne je promjene moguće postići uvođenjem kontroliranog mehaničkog prozračivanja s izmjenom topline, koje je alternativa prirodnom prozračivanju. I pri tome važi, da sve faze moraju biti pravilno izvedene i međusobno usklađene – od planiranja, ugradnje i uporabe do održavanja sustava. Poneko i unatoč računski dokazanim uštedama energije ima dvojbi s obzirom na dugotrajnu higijensku odnosno zdravstvenu ispravnost čitavog sustava umjetnog prozračivanja, a naročito centraliziranih sustava koji imaju veće dužine razvodnih kanala.
Građevinski materijali koji se mogu nabaviti na tržištu trebali bi biti usklađeni sa namjeravanom uporabom. Ovo važi i za područje takozvanih energetski štedljivih građevinskih materijala. U načelu nas zapravo ne bi trebalo brinuti hoćemo li kupovinom ovog ili onoga građevinskog materijala učiniti nekakvu veliku pogrešku, ukoliko poznajemo njihovu funkciju i osnovna svojstva. Za trenutno postojeće stanje značajno je da su individualni kupci i investitori gotovo zahtjevniji i kritičniji prilikom naručivanja materijala od nekih investitora izgradnje za tržište; kod potonjih se češće može zapaziti praksa traganja za kompromisnim rješenjima i naručivanja što jeftinijih materijala (slabije kakvoće, ali takvih da još uvijek udovoljavaju postavljenim zahtjevima), kako bi smanjili cijenu cjelokupne investicije, a time ostvarili i veću zaradu.
Investitori bi trebali shvatiti da nije sve u cijeni početne investicije, već da treba uračunati i troškove uporabe, održavanja, itd. tijekom čitavog predviđenog životnog vijeka zgrade. Možda skuplji materijal – uz jednaki osnovni učinak (manju potrošnju energije) – ima i neke druge, dalekosežnije prednosti (a dugoročno gledano – i troškovne); ipak, istina je da su svijest o tome više razvili oni investitori, koji će na kraju izgradnje sami biti korisnici nekretnine o kojoj je riječ, dakle – oni, koji će i plaćati sve troškove vezane uz objekt. U zaoštrenim gospodarskim i financijskim okolnostima te u želji da se investicija što prije uspije povratiti (isplatiti) – npr. kada postoji pritisak vanjskih vlasnika investitora – ovakva logika nažalost i prečesto pada, premda je u svakom slučaju mnogo smislenija.
Nije nevažno spomenuti i to, da su se i vladina ministarstva te različite javne ustanove, koje bi svojim djelovanjem trebale podupirati osviještenost o značaju očuvanja okoline, dosad tek rijetko i same pridržavale ovih načela. I one su ustrajale na najnižoj ponuđenoj cijeni kao jedinom mjerodavnom kriteriju.
Zelena nabava je mudro donijeta odluka
Pod izrazom ‘zelena’, a ponekad i ‘trajna nabava’ podrazumijevamo nabavljanje proizvoda i usluga kod kojih se zahtjevi, odnosno tehničke specifikacije oblikuju pomoću različitih znakova za okoliš (energetske, okolišne, zelene oznake). U okvirima prosudbe o – ekonomski gledano – najpovoljnijoj ponudi, pazi se na sljedeće: energetska svojstva (stupanj energetske učinkovitosti) proizvoda ili usluge, utjecaje na okolinu (emisije, ugrađenu energiju, otpad, …) i utjecaje na korisnika (zdravlje, troškove uslijed potrošnje, prikladnost i ugodnost uporabe, …).
Gore spominjana Uredba osnažila je osviještenost o obvezama koje ima javni sektor; međutim, sva načela, postupci i kriteriji mogu se iskoristiti i za narudžbe do kojih dolazi u privatnom sektoru, budući da se tu radi o uštedama energije, uštedama na troškovima uporabe i održavanja, o smanjenju emisije u okoliš, utjecajima na zdravlje i opće zdravstveno stanje, te o drugim mjerljivim i nemjerljivim koristima. Zelene zahtjeve i kriterije stoga možemo postaviti već na razini projektiranja neke novogradnje, na razini izgradnje ili na razini obnavljanja i uporabe neke već postojeće zgrade. Pritom se mogu lako oblikovati opći zahtjevi vezani uz zaštitu okoline, zahtjevi vezani uz UUE i UOIE, zahtjevi za građevinske materijale i proizvode, a i još mnogi drugi zahtjevi.
Uzimanje u obzir svojstava koja se zahtijevaju za dodjelu i dobivanje određenog znaka za okoliš je temelj ispostavljanja zelenih narudžbi već prilikom pripreme tehničkih specifikacija za narudžbe i ima višeslojne učinke. To je suvremeni i učinkovit instrument energetske politike koji znatno doprinosi informiranosti i osvještavanju korisnika. To nikako ne znači da se ostale specifikacije potiskuju u pozadinu – primjerice, cijena i kakvoća proizvoda, odnosno njegova prikladnost za određenu primjenu. Upravo je uravnoteženost svih značajnih kriterija, koji za pojedina područja naručivanja mogu biti vrlo specifični, pravi ključ do uspjeha u postupku ispostavljanja narudžbi.
Naručitelj odnosno investitor može već i jednostavnim računskim alatima doći do informacija o ekonomskoj djelotvornosti pojedine donijete odluke; on može koristiti i složenije analize za područje izgradnje, primjerice – metode procjene troškova tijekom čitavog životnog vijeka neke zgrade. Na taj način može se lako utvrditi je li kriterij najniže ponuđene cijene uistinu i najbolji, ili bi možda kombinacija različitih zahtijevanih parametara prije osigurala niže tekuće troškove i druge koristi kroz cijeli vijek uporabe određenog proizvoda.
Oznake za zaštitu okoliša koje su prihvaćene u velikom broju zemalja (možemo ih nazvati nadnacionalnima) – kakve su npr. u EU Eco-label, Energy Star i slične – znatno olakšavaju pripremu (javnih) narudžbi. Budući da su njihove sheme usklađene sa zakonodavstvom EU i važećim propisima u državama članicama, one su javne, transparentne i nediskriminatorne. Zato kriterije koji važe za njih možemo izravno prenijeti u tehničke specifikacije narudžbi koje se pripremaju (zahtijevana oznaka za zaštitu okoliša za neki proizvod ili uslugu ne smije se zahtijevati sama po sebi). Naravno, važi i obrnuto – za proizvode kojima je već dodijeljena odgovarajuća oznaka pretpostavlja se, da su izrađeni u skladu sa zahtijevanim tehničkim specifikacijama; zato za njih nije potrebno zahtijevati posebne dokaze o tome.
Kriterije, odnosno vrijednosti koje važe za određenu oznaku o zaštiti okoline možemo iskoristiti i kao referentne vrijednosti (»benchmark«) u postupku pregledavanja pristiglih ponuda prije no što odabranom dobavljaču ispostavimo narudžbu. Ovdje možemo odrediti da će se dodatni plusevi (bonusi) dodijeliti onim proizvodima, kod kojih specifikacije za određeni stupanj i premašuju zahtijevane referentne vrijednosti.
O tome, kakve nam koristi može donijeti uzimanje u obzir ovih oznaka za zaštitu okoliša govori podatak, iznijet 2005. godine u dokumentu Europske komisije pod naslovom »The use of the EU Eco label in Green Public Procurement approaches«, gdje se navodi: «… 5-postotni udio proizvoda sa spomenutom oznakom samo bi u državama članicama EU – u usporedbi s uporabom »standardnih« (dakle – manje učinkovitih ili okolišu manje sklonih) proizvoda značio godišnju uštedu od gotovo 15 milijuna kWh električne struje, uštedu od gotovo 13 milijuna litara vode, a usto i smanjenje emisije CO2 za gotovo 9 milijuna tona.«
Zaključak
Svaki građevinski materijal je dio određenog sustava odnosno konstrukcije. Djelovat će onoliko dobro, koliko će dobro djelovati i čitava konstrukcija (što još više važi u obrnutom smjeru). Nesumnjivo, ovo važi i za smanjivanje potrebe dovođenja energije. Pritom su važni i takozvani zaštitni slojevi, npr. zaštita od vlage i vjetra, posebni materijali kojima se postiže zabrtvljeost, nepropusnost za vodenu paru ili nepropusnost za vodu cjelokupnog sustava u koji je materijal ugrađen.
Ekološka osviještenost, općenito govoreći, dovodi do ocjenjivanja materijala prema širim kriterijima. Tako su već sada važni (a u budućnosti će postati još i važniji) sljedeći: npr. ugrađena energija, mogućnost razgradnje te ponovne uporabe, i tome slično. Uzimanje u obzir ovih značajki važan je dio kojim se bavi takozvano niskougljično društvo – termin, koji se danas možda bolje cijeni u političkoj negoli u tehničkoj okolini.
Osvijestiti i obrazovati takozvane nositelje odluka i krajnje korisnike proizvoda i usluga predstavlja ključni element dugotrajnog razvitka. Ako se tome još pridruže i odgovarajući organi i institucije s najviše razine (državna i lokalna uprava, velika poduzeća, …), lakše će se dospjeti do pozitivnih pomaka. Važne korake u ostvarivanju gore spomenutih ciljeva i u jednako važnom ispunjavanju obveza koje je na sebe preuzela država na području zaštite okoliša i učinkovite potrošnje energije, moguće je postići i na području zelene nabave – kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Pritom se podrazumijeva da se poštuju oznake za utjecaj na okolinu odnosno važeći kriteriji kod pripremanja tehničkih specifikacija i ocjenjivanja prikupljenih ponuda.
mr. Miha Tomšič, dipl. ing. građ.
voditelj Službe razvitka na području
građevinske fizike
Centar za okoliš, građevinsku fiziku i energiju
Građevinski institut ZRMK, d.o.o.
