Obnova seljačke kuće iz 19. stoljeća

Seosko imanje gospodina Svetelšeka nalazi se u okviru sela Svetelka kod Dramlji. U prvoj polovini 19. stoljeća imanju su – osim kuće i velikog zidanog gospodarskog zdanja (tzv. marofa) – pripadali još i otvoreni sjenik (točnije – skela za sušenje sijena) te hambar, no oni se nažalost nisu uspjeli očuvati.
Kuća i marof upadaju u oči svojim vanjskim izgledom, a odlikuju ih i bogata unutarnja oprema te raznolikost boja šablonskih slikarija u svim unutarnjim prostorima; oni dokazuju imućan status nekadašnjeg gospodara imanja, koji je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća bio i župan tog područja.

k34-Tanja-Hohnec-00-200.jpgSlika 1: Slojevi bijeljenja na stropnoj rozeti

Nakon statičke sanacije kuće, izmjene prozora uz uporabu starih kovanih okova te zamjene krova i obnove žbukane fasade uz rekonstrukciju pojedinih ukrasnih elemenata, obnavljanje dijela kuće nastavilo se i u unutrašnjosti. Svi prostori – podovi, zidovi i namještaj – u velikoj su mjeri bili obnovljeni, pri čemu je mnogo sluha i pozornosti bilo posvećeno svakom izvornom starinskom komadu, koji je bio važan svjedok proteklih vremena. Naravno, pritom se ne smije zanemariti ni činjenica, da je takvu odluku prije svega podržao sam vlasnik, premda je svakidašnja praksa često posve drukčija, zapravo – obrnuta. Jer, već i najmanja napuklina, ili čak i samo površinsko ljuštenje zidova na pojedinim mjestima najčešće navodi vlasnike odnosno ulagače na donošenje radikalnih odluka, naime – da se ukloni sve što je staro i da se potom izradi – novo.

Prije obnove podova  prvo su bile uklonjene drvene podnice od smrekovine; njih su očistili, obilježili brojevima i spremili na sigurno radi kasnijeg ponovnog slaganja (montaže). U hodniku i kuhinji na isti su način očuvali osmerokutne elemente izrađene od borovine, koji su i nekad, u seoskom okruženju – predstavljali pravu rijetkost. U središnjem dijelu hodnika trebalo ih je izvaditi, izravnati tlo kao podlogu te ih iznova posložiti u cjelinu; neki od ovih osmerokuta su bili i jako oštećeni, neki su i nedostajali pa su ih zamijenili novima – naravno, jednakih oblika i od istog materijala kao i nekad, kako ih je izradio kućni majstor.

U svim je prostorima restauratorica Petra Rems sondirala i dokumentirala postojeće stanje zidova; na odabranim su mjestima bili uklonjeni razni slojevi nekadašnjih bijeljenja zidova – u svakoj je sobi uspjela evidentirati i više od 19 slojeva bijeljenja te 2 do 4 sloja sa korištenim  šablonskim slikarijama (slika 1). Šablonske slikarije prikazivale su različite oblike – biljke, geometrijske likove ili razne figure; bili su to značajni obrtnički i soboslikarski radovi, nastali krajem 19. stoljeća te nekako do prve četvrtine 20. stoljeća, onakvi kakve su obrtnici koristili u domovima svih tada postojećih društvenih slojeva.

k34-Tanja-Hohnec-01-300.jpgSlike 2: Učvršćivanje zidova prije restauriranja

Tek kasnije su se zidovi počeli bojiti valjcima. Boje i bogatstvo raznolikosti ovih šablonskih slikarija s uključenim bordurama ili stropnim motivima odražavale su i pripadnost određenom sloju društva te ukazivale na značaj pojedinih prostorija – prvo ulaznog hodnika, zatim velike i male kuće te male sobe i posjetiteljima gotovo nimalo skrivene kuhinje i smočnice. Tako je bilo i u kući Svetelšekovih. Sačuvane su i restaurirane one slikarije kod kojih je bilo moguće očuvati najviše izvornih radova i za koje se – na temelju njihove starosti, skladnosti korištenih ljestvica boja i motiva – mogla odrediti starost šablonskih slikarija u pojedinim prostorima.

Neki su zidovi bili jako oštećeni još i od posljedica potresa, do kojega je došlo sedamdesetih godina 20. stoljeća. Dodatna oštećenja nastala su prilikom ugrađivanja čeličnih spojeva tijekom statičke sanacije (slike 2); zato je, prema riječima restauratorice, trebalo prvo pažljivo – čak i uz uporabu skalpela – ukloniti slojeve boje da bi se došlo do one izvorne, a potom se pristupilo kitanju nastalih pukotina, injektiranju udubljenih dijelova zida, uklanjanju starih plombi i njihovom kitanju, učvršćivanju sloja boje te na kraju – retuširanju.

1.inddSlike 3, 4, 5 i 6: Skidanje stropne ugaone slikarije, restauriranje i ponovno lijepljenje na obnovljeni strop

Ipak, najopsežniji je posao predstavljalo restauriranje stropnih slikarija. U seljačkim kućama je stropna konstrukcija drvena, a izrađivala se obično tako, da su na grede pravokutno namještali drvene letvice ili trstiku kao podlogu za žbukane zidove. Takva je drvena stropna konstrukcija u kući Svetelšekovih bila jako oštećena uslijed djelovanja insekata i gljivica pa su se trebale zamijeniti stropne grede. Prvo su bili uklonjeni izvorno oslikani komadi zidova, na drvenu su se konstrukciju utvrdile letvice trapeznog oblika, uslijedili su grubi i fini sloj zidnih nanosa, da bi na njega bio nalijepljen dio izvornih i restauriranih slikarija, dok su ostale površine bile rekonstruirane (slike 3, 4, 5 i 6).

1.inddSlike 7, 8 i 9: Prostor postupno zadobiva novi izgled… a kuća odgovarajući prikladan sadržaj

Svi prostori imaju na jedinstveni način obojen podni obrubni zidić ili takozvani ‘cokl’, koji je tamnije boje od samoga zida, siv ili bordo- crvenkasti. Taj obrubni zidić odijeljen je od produžetka zidnih slikarija potezom kista, i to u drugom tonu boje. Crtom je odijeljen i ugao, kao i vodoravno postavljen vijenac između zidne stijene i stropa. Na zidovima u maloj kući nalaze se šablonski crteži mekog biljnog motiva. Veliki je naglasak na stropnom dijelu, gdje se naizmjence pojavljuju crte i šablone, a dodatno je još naglašen i ugaonim crtežima te rozetom na sredini (slike 7,8). Kako su zidne slikarije djelomično zakrivene odabranim namještajem, dodatno su likovno naglašene prozorske niše – unikatni prozorski prostori urešeni biljnim motivom ili mramornim elementima koji imitiraju izgled kamena (slika 9).

U nekad bogatim seljačkim kućama slikarije su skrivene ispod mnogih slojeva bijeljenja pa najčešće nitko ni ne sluti što se zapravo skriva pod njima – prošlost boja i motiva, prošlost nekadašnje kulture života seljaka i obrtnika, one koju i danas rado oponašamo u suvremenim »pravim slovenskim pivnicama«. Nju pogrešno razumijemo, pogrešno tumačimo, a zapravo nam se nalazi ispred nosa, i to ondje gdje se najmanje očekuje. Nju možda ni danas ne znamo dostatno poštovati, a samim time (još uvijek) niti očuvati na način, na koji ona to zaslužuje.

 

Tanja Hohnec, dipl. etnolog
Zavod za očuvanje kulturnih spomenika Slovenije, OE Celje

Fotografije: arhiv autorice

 

 

 

PODIJELI