Prirodni kamen – 7. dio

Ovaj put je tema čišćenje i zaštita površina od prirodnog kamena. Kamen je tvrdi materijal, zbog čega se i događa da često znamo zaboraviti na njegovo održavanje i njegu. Već prilikom donošenja odluke o uporabi kamena i njegovom odabiru moramo znati, da briga za kamen ne završava okončanjem građevinskih i obrtničkih radova. Kamen nije baš posve neosjetljiv materijal, jer na njega mogu utjecati brojni prirodni čimbenici (mraz, vlaga, vrućina …), a i čovjek svojim postupcima. Stoga u nastavku možete naći ponešto o čišćenju i zaštiti prirodnog kamena.

K023-str38-00-200.gifČIŠĆENJE PRIRODNOG KAMENA

Čišćenje kamenih površina nakon završetka građevinskih i obrtničkih radova na objektu moralo bi biti obvezatno, a trebale bi ga obavljati osobe stručno obučene za te poslove. Time bi se spriječilo uništavanje kamene površine i osiguralo ispravno čišćenje dobre kakvoće.

Prvo čišćenje ove vrste namijenjeno je uklanjanju grubih i finih čestica koje su se nakupile na površini tijekom ugradnje, jer bi na neočišćenoj površini mogle djelovati abrazivno. Ovim se postupkom istodobno čiste i fuge i spojevi. To je vrlo važno, jer se masa za fugiranje obično nanosi kroz fuge radi zapunjavanja.

K023-str38-02-300.gifKemijsko čišćenje

Zanimljivo je, da je najčešće korišteno sredstvo za čišćenje kamena klorovodična kiselina (HCl), i to u svim mogućim koncentracijama, iako u kamenu izaziva pojavljivanje žućkastih mrlja. One se mogu pojaviti i naknadno, a ne samo nužno odmah nakon uporabe. I zbog toga stručnjaci, koji se po svom pozivu bave čišćenjem i zaštitom prirodnog kamena, ne preporučuju uporabu snažnih sredstava za čišćenje kakva su ova kiselinska i abrazivna. Oni će za domaću uporabu radije preporučiti blaga sredstva za čišćenje. Najbolje je sredstvo za čišćenje ono za pranje posuđa, koje dodajemo vodi u omjeru tri kapljice deterdženta na pet litara vode. To je dovoljno blago da neće oštetiti kamen, a istodobno će odmastiti površinu. Tako očiščene površine čak ne treba ni ispirati vodom. Ako se koristi snažnija koncentracija deterdženata, površina će početi gubiti svoj sjaj i potom propadati, što izgleda kao ljuštenje kamene površine.

Mehaničko čišćenje

Mehaničkim čišćenjem zadiremo u samu strukturu i mikronski uklanjamo prljavu kamenu površinu. U postupke ove vrste ubrajamo suho ili mokro pjeskarenje.

Kod suhog pjeskarenja radi se o neposrednom dodiru pijeska sa kamenom površinom, što može uzrokovati oštećenja same površine. Ona neće biti vidljiva nakon jednog čišćenja, već ćemo ih uočiti tek nakon ponavljanja postupka. Stoga višekratnim ponavljanjem nestručnog čišćenja možemo prouzročiti velike štete.

Velika poteškoća kod mokrog pjeskarenja je obilna količina vode, koja pod visokim pritiskom ispire mekše dijelove kamena. Za čišćenje pijeskom kod postupka mokrog pjeskarenja koristi se voda. Ona istodobno i znatno vlaži kamen, a često puta prodire i u vezni materijal. Posljedica snažnog navlaživanja su mrlje uslijed prodiranja salitre, koje se pokazuju u obliku bijelih šara na površini. Na tako promočene površine ne možemo nanositi niti zaštitno sredstvo, jer bi se ono loše povezivalo sa mokrim kamenom.

No, oba spomenuta postupka pjeskarenja nisu prikladna za čišćenje u unutarnjim prostorima – prvi zbog prašine koja se podiže prilikom pjeskarenja, a drugi radi obilja vode koja se koristi tijekom čišćenja.

Mikroabrazivna obrada prirodnog kamena

U zadnje se vrijeme kao najprikladnije preporuča mikroabrazivno čišćenje kamene površine. Taj postupak je novost, a njime ne kvarimo kamen kemijskim sredstvima. Nadomješta sve dosad poznate postupke abrazivne obrade kamenih površina, kao što su suho i mokro pjeskarenje, koji imaju i dosta neželjenih popratnih učinaka.

K023-str38-05-300.gifKod mikroabrazivne obrade koristi se samo abrazivno sredstvo i voda. Ovim se postupkom mikronski uklanja prljavština na površini, dok sama kamena površina ostaje neoštećena. Naime, ovaj tehnološki postupak omogućava da se kamene površine obrađuju pod vrlo malim pritiscima, i to od jednog bara naviše.

Kod mikroabrazije kamena od velike je važnosti naprava kojom je moguće nadzirati snagu obrade i intenzivnost djelovanja abrazivnog medija. Njezino djelovanje se najbolje iskazuje kod čišćenja »mekih« vrsta kamena kao što su pješčenjaci i vapnenaste stijene odnosno mramori, tako da pritisak mora biti prilagođen svojstvima određene vrste kamena. Voda onemogućava nastajanje prašine i zato je ovaj postupak prikladan i za čišćenje u unutrašnjosti.

Postupak mikroabrazivne obrade

Abrazivni medij ne dolazi u neposredni dodir sa površinom koja se obrađuje. U posebnom dijelu naprave za miješanje abrazivne čestice se miješaju s vodom i pritom isplahnjuju vodenom rastopinom. Kod obrade kamena tako se pojavljuje takozvani »plaqué efekt« – abrazivne čestice plivaju po površini kamena, čiste je i pritom ne oštećuju.

»Plaqué efekt« je najpoznatiji kod primjene pneumatika, kada se više ne mogu odvajati vode na cesti. Tada pneumatika »zapliva«. Naravno, na  cesti je ova pojava posve neželjena, dok se kod čišćenja kamena stvara na umjetni način. Tako se mogu spriječiti oštećenja na kamenoj površini, do kojih bi moglo doći radi snažnog djelovanja abrazivnog sredstva.

Najveća prednost tog postupka je u tome, što je prikladan i za čišćenje površina u unutrašnjosti zgrada, jer ne izaziva prašenje i nema preopterećenosti vodom.

ZAŠTITA PRIRODNOG KAMENA

U današnje vrijeme je nanos impregnacijskog zaštitnog sredstva normalan postupak nakon polaganja kamene obloge, premda se  investitorima često čini preskupim.

Zaštitne impregnacije se nanose isključivo na očišćene površine, zato da bi zaštitno sredstvo ravnomjerno prodrlo u kamen i obuhvatilo njegovu strukturu. Odabir je ovisan o vrsti kamena, mjestu ugradnje i drugome. I ovdje važi pravilo da se ovakav zahvat prepušta stručnjaku, koji će izabrati prikladno sredstvo za zaštitu i postupak nanošenja.

Postoje različite vrste zaštite. Premazi su površinska zaštita, koja se haba na površini, i bitno se razlikuju od impregnacije, koja prodire u dubinu te se zato haba zajedno sa kamenom. Prema namjeni se najčešće koriste sljedeće zaštite: hidrofobna (onemogućava prodor vlage) i oleofobna (onemogućava prodor ulja i masti). Najsnažnija zaštitna sredstva su protugrafitna, koja tako zaštićuju kamenu površinu da se nanosi boje uklanjaju već i vrlo malim zahvatima. Takva su sredstva vrlo prikladna i za kamene spomenike, jer onemogućavaju prodiranje boje u strukturu kamene površine. Tako boja ostaje na površini, a samo čišćenje nije složeno. Na nezaštićenoj površini ono prodire duboko u kamenu strukturu. Prilikom čišćenja se, doduše, uklanja s površine, no u unutrašnjosti ostaje dubinska mrlja koju je teško prikriti na površini.

Prilikom izbora zaštitnog sredstva moramo paziti da njegovim nanošenjem ne promijenimo prirodni izgled kamena. Kako se u ovim slučajevima radi o snažnim zaštitnim sredstvima, neka od njih su slabo paropropusna, a neka uopće niti ne propuštaju paru. Slabom protugrafitnom zaštitom možemo na kamenoj površini napraviti više štete od one, koju bi mogao prouzrokovati i natpis.

Jožica Curk, dipl. ing. arh.

 

 

PODIJELI