Plečnik i njegovi podovi – 2. dio

Groblje Žale – miran i intiman prostor tugovanja za preminulima, smješteno nedaleko svakidašnje vreve središnjeg dijela suvremene Ljubljane i njezinih trgovačkih središta – arhitekt je gradio tijekom 1938. i 1940. godine. Kroz veličanstveni ulaz nalik kakvom grčkom hramu, što djeluje kao razdjelnik između svijeta živih i mrtvih, prolazi se pored upravnog dijela groblja u predprostor središnjeg vanjskog molitvenog okupljališta – kapele sv. Petra, postavljene poput baldahina na četiri vitka stupa, do malih veža, koje su od središnje osi razasute lijevo i desno. Sve su oblikovane naročito pozorno. Njima stupamo u Vrt Svih Svetih. K022-66sTR-00-200.gifSlika 1: Pješčanik je osnovni građevinski materijal poda u Žalama.

Oko nas se nižu naoko razbacani umanjeni objekti, sjenice oblikovane u svome tlocrtu i po obliku kao parafraze starogrčkog križa i hramova pa sve do modernističke manire, pune detalja i oblika. Svaka se ova mala kompozicija može promatrati zasebno. Oko objekata ima dosta oblikovane urbane opreme – tu su svjetiljke, klupe, znamenja,  spomenici i niz obeliska, koji su povezani prolazima za pješake.

Obred je slovima utisnut u pod, kojemu je pijesak osnovni sastavni materijal. Taj osjećaj svečanosti čovjek kao da doživljava i kroz cipele, on se gotovo može čuti. I obilje detalja na vežama nudi na trenutak takav dojam prilikom gubitka bližnjega i ispunjava dušu. To je bez ikakve sumnje objekt koji će vam se prilikom obilaska trajno utisnuti u sjećanje.

K022-66sTR-01-300.gif

Slika 2: Pod u predvorju dvojne kapele sv. Josipa i sv. Ante

Crkva sv. Jerneja u Šiški u biti je romanska crkva, kojoj je barok u osi dodao zvonik. Plečnik ju je dogradio prema narudžbi franjevaca, koji su njome upravljali tijekom 1936. i 1937. godine. Djelomično ju je dozidao, skromno dodatno oblikovao, a njezin izvornik pomaknuo dobivajući kulisu za izvorna rješenja.

Križanke, nekoć samostan njemačkog viteškog reda, arhitekt je obnavljao u dva dijela. Obnove se prihvatio 1952. godine, da bi nastavio sa radom na njoj od 1953. do 1955. godine uz pomoć svojih učenika, arhitekata Antona Bitenca i Viktora Molka, koji su uredili amfiteatarsko gledalište. Križanke su jedno od posljednjih većih, opsežnih i zahtjevnih ostvarenja koja su obilježila Plečnikov opus.

I uza sva uređenja i dogradnje u unutrašnjosti kompleksa, Plečnik je najvećim dijelom održao izvornost samostanskih zidina. Prvo dvorište je popločano pločama od pranog betona. No, pravo iznenađenje za posjetitelje predstavlja u unutrašnjosti smješteno Dvorište Pakla, koje je zatvorenoga tipa, ukrašeno mnogim zmijama, iznad kojih su u potkrovnom dijelu zidina u nekoliko redova razmještene male polukružne »izrasline«, u koje su ugrađene svjetiljke.

Mitja Pekeč, dipl. ing. arh.

 

Izvor:
Krečič, P.: Jože Plečnik: Čitanje oblika. Ljubljana: DZS, 1997.
Prelovšek, D., Kopač, V.: Žale arhitekta Jože Plečnika. Ljubljana: Grad, 1992.

PODIJELI