Gospodarski sajam u Ljubljani i njegova okolica

Na istočnoj strani Dunajske ceste, još donedavna zvane Titovom, a još prije toga Tyrševom te još ranije – također Dunajskom, otprilike stotinjak metara sjeverno od željezničkih kolosjeka, prema unutrašnjosti se širi za ljubljanske razmjere veliki kompleks Ljubljanskog sajma, ranije – Gospodarskog sajma.

K022-62sTR-00-200.gifSredišnji prostor zauzimaju velike ploče, odnosno trg. Na istočnom rubu zatvara ga duga nadsvođena vodoravna gospodarska zgrada, a tik iza nje prostire se i središnji izložbeni prostor, prekriven takozvanom visećom kupolom monumentalnih razmjera. Nešto bliže Dunajskoj cesti uzdiže se visoki betonski obelisk; između njega i ulaznog zdanja uređen je vodoskok, usred kojega su svojevremeno plesali brončana Urška i vodeni duh.

Ubrzo nakon podizanja osnovnih zgrada na sajmu (1954.–1958.), što je bilo djelo skupine arhitekata – Branka Simčiča, Ilije Arnautoviča, Milana Miheliča i drugih, ispod obeliska i uz rub Dunajske ceste postavili su još i smjelu gljivastu konstrukciju te je opremili staklenim valjkom. Zbog oblika same konstrukcije Ljubljančani su joj nadjenuli ime Jurček (1960.), a ona je djelo arhitekta Marka Šlajmera.

Milan Mihelič je kompleks još dopunio izložbenom dvoranom na sjevernom rubu kompleksa i to tako, da je nekako u produženju Simčičeve kupolaste dvorane u pravcu sjevera izgradio još paviljon C (1964.–1966.). Tu su se održavali brojni sajmovi, od kojih su  naročito dobro posjećeni sajmovi elektronike, namještaja, mode te vinski sajmovi, a naravno – i ostale športske i kulturne priredbe.

Od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća kao da se – zbog sve većih potreba za novim izložbenim prostorima, ugostiteljskim uslugama i drugim sadržajima – izgubio osjećaj za kvalitetno i plansko širenje sajma. Kompleks se počeo gušiti u pravoj mješavini kojekakvih provizorija, šatora, koliba i šatri, tako da su ga tek prije kratkog vremena – uz ulaganje velikoga truda – očistili od onoga najgoreg. Sada opet nalikuje izložbenom prostoru. Očito je da nadležni barem u zadnjem desetljeću zamjećuju kako se zanimanje za velike sajmove smanjuje pa se zato postavlja pitanje i vlasniku sajma – Gradskoj općini Ljubljana, a i upravljačima i organizatorima sajamskih priredbi: kako dalje. Još prije deset godina mislili su da Ljubljanski sajam treba odavde iseliti te ga premjestiti i nanovo organizirati na prostoru onkraj južne ljubljanske obilaznice. No, čini se da radi opadanja sajamskih djelatnosti ova selidba nije više aktualna. Bilo kako bilo, gotovo pedeset godina je upravo prostor Gospodarskog sajma bio jedan od najaktivnijih i najbolje posjećivanih ljubljanskih prostora, pozornica i do danas nezaboravnih športskih drama, velikih glazbenih događanja i – neka se ne zaboravi – mjesto emitiranja prvih javnih televizijskih prijenosa u Sloveniji.

K022-62sTR-02-300.gifA kako je s tim prostorom bilo u prošlosti? Što se tiče antičkih vremena, trebalo bi zamisliti cestu koja se pruža u gotovo ravnoj crti od sjevernih vrata Emone, što znači – nekako od današnje crkve sestara uršulinki – prema sjeveru. To je bila negdašnja rimska cesta koja je vodila u Atrans, Celeiu i Poetoviu, odnosno u gradove kasnije nazvane Kamnik, Celje i Ptuj. Na Ajdovščini se od nje odvajala cesta prema sjeverozapadu; ona je vodila do Virunuma (Gospa Sveta) u današnjoj Koruškoj, da bi se bez presijecanja (kakvo danas predstavlja, recimo – željeznica) našla među poljima u zaleđu Bežigrada (koji onomad, razumije se – još nije nosio to ime) i usmjerila se prema rijeci Savi. Po rimskim običajima, ondašnji stanovnici Emone su baš uz ovu cestu sahranjivali svoje mrtve – one bogatije u grobnice bliže gradu, a druge na mjestima udaljenijim od grada, bez grobnica i bez ikakvih nadgrobnih spomenika. Čitav niz takvih grobova pronađen je na području sajma, kao i sjevernije od njega.

Srednjovjekovna Ljubljana većinom se prehranjivala proizvodima uzgojenima na Ljubljanskom polju, to jest u obližnjim selima oko Bežigrada – u Stožicama, na Ježici, a stizali su, naravno, i iz Šiške, kao i drugih mjesta. Za potrebe tih ljudi – najkasnije u kasnom Srednjem vijeku – prvo je bila izgrađena crkva Sv. Krištofa, tik uz istočnu stranu Dunajske ceste, koju su početkom 18. stoljeća zamijenili onom baroknom. Kada se započelo s opsežnijim građevinskim radovima u 18., a još više u 19. stoljeću, mnoge su od njiva morale nestati zbog većih ili manjih šljunčara, kojih je oko Bežigrada bilo dosta. Čitav taj širi ravničarski prostor, kao što se vidi, nije osim crkvice podnosio većih zidanih zgrada. Pa i u samom imenu Bežigrada mogli bismo naslutiti utvrđeno zdanje kod današnje ulice Bežigrad, u koje su se pred opasnostima od turskih najezdi povlačili stanovnici iz okolice. Drugo razjašnjenje imena proizlazi iz naziva turskog velmože – bega, koji je navodno – prilikom jedne od opsada Ljubljane u 16. stoljeću – ovdje dao podići utvrdu.

K022-62sTR-03-300.gifTako je Sv. Krištof samovao sve do završetka 18. stoljeća, kada su istočno od crkve uredili ljubljansko groblje. Naime, car Josip II. je zabranio sahranjivanje u gradu, u crkvama, a i oko njih. Zato su Ljubljančane gotovo 150 godina pokapali kod Sv. Krištofa, sve dok se 1906. godine nije uredilo novo groblje kod Sv. Križa. Željeznica, koja je 1848. godine stigla do Ljubljane, presjekla je Dunajsku cestu nešto južnije od groblja te u nastali međuprostor privukla tvorničara Žabkara, koji je ondje podigao svoje tvornice. Glavnina njegovih objekata stoji ondje još i danas, a njima se koristi sajam.

Ubrzo nakon velikog potresa 1895. godine, uređenja Bežigrada prihvatio se arhitekt Maks Fabiani, a za njim i Plečnik. On je za napušteno groblje prvo predložio da se uredi kao dječje groblje, a malo zatim podizanje Hrama slave, veličanstvene crkve, slovenskog Panteona, posljednjeg počivališta znamenitih Slovenaca. No, povećanje broja stanovnika Bežigrada nagnalo je nadležne na osnivanje župe Sv. Krištofa. Uz staru crkvicu je Plečnik 1934. godine dozidao novu lađu sv. Ćirila i Metoda, a dvije godine potom je biskupija, koja je bila vlasnik zemljišta sa grobljem, nešto istočnije od središta crkve počela zidati monumentalno Baragovo sjemenište, i to prema Plečnikovim nacrtima. Međutim, kada je 1941. godine započeo Drugi svjetski rat, sjemenište je bilo izgrađeno tek možda do svoje dvije trećine. Ni do današnjih dana nije dovršeno, niti se ikada koristilo, a posmrtni ostaci značajnijih pokojnika pohranjuju se na groblju u obližnjoj kolonadi i u parku Navje.

Gospodarski sajam je od trenutka svojega nastajanja obavljao iznimno značajnu zadaću; usto, bio je namijenjen i održavanju 6. kongresa Komunističke partije Jugoslavije. Arhitekt Branko Simčič namjeravao je očuvati crkvu Sv. Krištofa i Plečnikovu nadogradnju usred nastalog velikog trga, ali nije uspio sa svojim zamislima. U to vrijeme nije bilo suživota za Crkvu i Partiju. Ipak, dopustili su da se Plečnikov dio iznova postavi kod Vodovodne ulice. Crkva je preživjela; očito je, da će i ostati na svome mjestu. No, budućnost Gospodarskog sajma još uvijek je – neizvjesna.

Peter Krečič

PODIJELI