Sanacije betonskih industrijskih podova

Industrijski podovi su jedno od najzahtjevnijih područja prilikom gradnje ili sanacije objekata. Oštećenja koja nastaju na njima većinom uzrokuju visoke sanacijske troškove, a još veću poteškoću stvaraju posredni troškovi, nastali radi ometanja ili čak i potpune obustave proizvodnje. Želimo li izbjeći poteškoće ove vrste, moramo – naravno, uza sve ostalo – dobro poznavati vrstu, a naročito uzroke zbog kojih je došlo do oštećenja.

U članku su opisana najučestalija oštećenja na betonskim podovima i najučestaliji postupci njihovog uklanjanja.

UVOD

Troškovi za izradu podova sačinjavaju veliki dio investicijske vrijednosti kod gradnje industrijskih prostora i drugih objekata ove vrste. Vrlo visoke troškove i velike poteškoće uzrokuju oštećenja koja nastaju kod izvedbe poda ili tijekom njegove uporabe. Tada se, naime, neposrednim troškovima sanacije poda pridružuju i posredni troškovi radi smetnji ili čak i obustave proizvodnje. Sanacija je većinom vremenski ograničena i zahtijeva trenutnu reorganizaciju proizvodnog procesa odnosno njegovo djelomično ili potpuno zaustavljanje.

OŠTEĆENJA

Većina oštećenja na podovima nastaje radi slabog ili nepotpunog projekta, loše izvedbe, pogrešnog odabira tehnologije ugrađivanja ili uporabe neprikladnih materijala, a mnogo puta i radi nejasnih, loše ili pogrešno odabranih uvjeta i zahtjeva kojima bi taj pod trebao udovoljiti.

Pogledajmo zato koja su to oštećenja najčešća i koji su uzroci njihova nastajanja.

Tipična oštećenja na betonskim i armiranobetonskim podnim pločama

Kao i kod drugih betonskih i armiranobetonskih elemenata odnosno konstrukcija, i na podovima su najčešća oštećenja raspukline. Uzrok njihova nastajanja su većinom prekoračene vrijednosti čvrstoće betona na vlak radi stezanja i temperaturnog dilatiranja ili radi čvrstoće betona na savijanje radi različitih opterećenja. Izvor tehnoloških raspuklina je najčešće u pogrešnom sastavu betona, a osobito u prevelikim vodocementnim čimbenicima koji uzrokuju prekomjerna stezanja tijekom isušivanja. S tim u vezi potrebno je naglasiti njegu betona. Naime, prečesto se događa da je ona površna, neuredna, previše kratka ili je čak uopće niti nema.

Vrlo čest uzrok za nastajanje raspuklina su prevelike udaljenosti između fuga ili prekasno rezanje tzv. prividnih fuga. Ni raspukline na površini, primjerice – tanke pukotine raspoređene u obliku paukove mreže – također nisu rijetke. Ograničene su prije svega na površinski, cementnim kamenom obogaćeni sloj betona, koji je zbog visokog sadržaja cementa i vode u svježem stanju vrlo osjetljiv na isušivanje. Raspukline na površini mogu biti i posljedica stezanja svježeg betona te neravnomjernog stezanja radi lošeg sastava betona ili neodgovarajuće njege.

 Izvijanje je isto tako jedno od čestih oštećenja na betonskim pločama, a  sanacija ove vrste je iznimno skupa i zahtjevna. Uzroci izvijanja svode se na neravnomjerno stezanje ili neravnomjerno zagrijavanje i hlađenje. Radi se o različitom stezanju odnosno zagrijavanju po visini ploče. Treba reći da se gornji slojevi radi isušivanja stežu snažnije od donjih, a posljedica je podizanje uglova i rubova ploče. Ova je pojava nalik onoj koja se javlja kod ugibno opetećenog nosača, kada se donji slojevi zbog napetosti na vlak rastežu, dok se gornji radi pritisnih napetosti stežu. Rezultat takvih opterećenja je linija značajnog ugibanja nosača. Deformacije su najveće na uglovima i rubovima te mogu dosegnuti i više centimetara.

k20-28-s2-230.jpgOštećenje možemo umanjiti ili posve izbjeći pravilnim odabirom sastava betona i debljine ploča ili odgovarajućim rezanjem odnosno dilatiranjem (raster fuga). No, u svemu je najznačajnija kvalitetna njega ugrađenog betona.

 Prekomjerno habanje i ljuštenje površinskih slojeva na nosivim pločama, koje su neposredno izložene raznovrsnim opterećenjima, također je vrlo često. Oštećenja se pojavljuju u onim proizvodnjama gdje se za unutarnji prijevoz koriste viličari na tvrdim, kompaktnim kotačima. Specifična opterećenja poda tik ispod kotača silno se povećavaju naročito prilikom vožnje, kao i ondje gdje viličari mijenjaju smjer ili se okreću. Posljedice su prekomjerno habanje i prašenje, a u težim slučajevima i ljuštenje agregatnih zrnaca iz cementne podloge, izdizanje površinskih slojeva betona, a na raspuklinama i kod dilatacija može doći do pucanja te oštećenja uglova. Kvalitetna cementna podloga često može spriječiti ovu vrstu oštećenja, a mnogo puta je potrebno i poboljšati otpornost betona na habanje odgovarajućim odabirom agregata, sastavom betona i ojačavanjem cementne podloge mineralnim dodacima i čeličnim vlaknima. Takva oštećenja mogu biti i posljedica kemijske korozije cementnog kamena radi kiselina, ulja ili sulfata.

 Fuge su isto tako često predmet oštećenja na podovima. Krhanje rubova, razlike u visini između jednog i drugog ruba, odvajanje mase za brtvljenje ili premalena elastičnost ili čvrstoća tih masa su oštećenja koja se redovito mogu naći na betonskim podovima. Uzroci nastajanja ovih oštećenja mogu biti pogrešno izvršen odabir mase za brtvljenje, loša ili nepravilna izvedba fuga i dilatacija u podu, loša kakvoća betona ili prekomjerna opterećenost.

Ravan pod je jedan od glavnih uvjeta za podove dobre kakvoće, bez obzira na to za što će se taj pod koristiti. To je posebno važno u regalnim skladištima, gdje veće neravnine poda uzrokuju nerješive poteškoće kod rukovanja tovarom na većim visinama. Uzroci za neravni pod su prije svega neprikladna tehnologija izvedbe i neodgovarajući sustav kontrole odnosno ostvarivanja visinskih kutova, a i odabir betona neodgovarajućeg sastava i nadasve njegove konzistencije.

Značajnija oštećenja na estrihu

Na cementnim estrisima većina oštećenja imaju sličan ili jednak izvor kao i na betonskim podnim pločama. Tako se tehnološke i konstrukcijske raspukline mogu pojaviti na svim vrstama estriha. Isto važi i za prekomjerno habanje te ljuštenje površinskih slojeva. I neravnine se pojavljuju na svim vrstama estriha, kako na onima izvedenima plivajućim načinom, lijepljenima ili na običnim, betonskim, anhidridnim, magnezitnim ili asfaltnim estrihima. Na onim estrisima izvedenim plivajućim načinom te izdignutima od podloge jedno je od  najčešćih oštećenja – izvijanje.

Specifična oštećenja javljaju se na asfaltnim estrisima, gdje se često pojavljuju tragovi kotača ili druge vrste udubljenja (uleknuća) na površini estriha. Uzrok za to su prekomjerna opterećenja odnosno prevelika viskoznost i deformabilnost asfalta.

Na anhidridnim i magnezitnim estrisima su česta oštećenja uslijed urušavanja, koja su posljedica većih gubitaka tvrdoće radi dugotrajnog i stalnog utjecaja vlage. Kod magnezitnih estriha postoji opasnost od korozije ugrađene armature ili drugih metalnih elemenata. Naime, nevezane soli (magnezijevi kloridi) mogu uzrokovati kloridnu koroziju.

Kod onih estriha koji se lijepe na podlogu počesto se pojavljuje odvajanje od podloge. Uzrok su naprezanja na posmik i vlak, koja nastaju radi stezanja, promjena temperature ili lokalnih opterećenja, odnosno preslabog prianjanje estriha uz podlogu (loša priprema podloge, nepravilan odabir ili izrada kontaktne žbuke ili premaza).

Kod estriha od polimerne žbuke najčešći je uzrok, koji kod lošeg prianjanja dovodi do odvajanja – prekomjerna vlaga u podlozi ili kapilarna vlaga (hidroizolacija).

SANACIJE

Baš kao i sve druge betonske objekte, i podove treba redovito održavati i sanirati ako se na njima pojave oštećenja. Sanacije su zapravo potrebne iz dva temeljna razloga. Prvi je taj što na podovima nastaju oštećenja, a drugi – promjena namjene proizvodnje, koja zahtijeva poboljšanje kakvoće poda. Tako u prošlosti većina podova nije bila pripremljena za uporabu viličara, koji se danas mogu naći u takoreći svim industrijskim prostorima ili skladištima.

Važi pravilo da treba poduzeti mjere već u trenutku kada je opseg sanacije ograničen, i dok je izvediv uz što niže troškove. Što su veća oštećenja, to su korjenitiji i skuplji potrebni zahvati. Drugi razlog za što žurnije poduzimanje potrebnih mjera su moguće nesreće, oštećenja proizvoda tijekom prijevoza, kvarovi na viličarima i drugoj opremi radi oštećenja na podovima.

Vrlo česta posljedica lošeg betonskog poda je dizanje prašine, a s njim i velike poteškoće, naročito u proizvodnjama kod kojih prašina može uzrokovati štete na proizvodima ili snižava vrijednost uskladištene robe (tiskare, papirna galanterija, farmaceutska industrija, lakirnice, elektroindustrija ili industrija precizne elektronske opreme). Posebnu poteškoću predstavljaju oštećenja podova u prehrambenoj industriji (zbog pravila o higijeni vezanih uz prašinu i razvitak bakterija).

k20-28-s3-230.jpgI ovdje se može preporučiti što žurnija sanacija oštećenih podova, a s druge strane, iznova treba upozoriti na iznimno visoke troškove. Zato je kod sanacija ove vrste naročito značajno pravilno utvrditi stanje i uzroke oštećenja te na toj podlozi odabrati pravilan postupak njihovog uklanjanja. To je moguće samo na temelju dobrog poznavanja problematike podova, potpunih istraživanja i ispitivanja kakvoće te ovladavanja tehnološkim procesima odnosno materijalima koje koristimo prilikom sanacija.

Priprema podloge

Glavni uvjet za kvalitetnu sanaciju je odgovarajuća priprema podloge. Površinska čvrstoća podloge na vlak mora biti veća od 1,5 MPa. Osim nje se za podlogu, na primjer – kod uporabe polimernih materijala, propisuju i najmanje čvrstoće poda, najviša dopuštena vlažnost, najviše i najniže temperature te najmanje odstupanje od točke rosišta. Kod pripreme podloge iznimno su važna i uklanjanja cementne košuljice sa površine betona i takozvano aktiviranje površine.

Koji ćemo postupak koristiti ovisit će o stanju i daljnjim sanacijskim zahvatima, pri čemu možemo birati između sljedećega:
– zatvoreno – bezprašno pjeskarenje,
– trag vodenog curka,
– brušenje,
– glodanje,
– uklanjanje otkopnim čekićima,
– posebni postupci (toplinska, kemijska obrada površine).

Sanacija raspuklina i radnih spojeva

Pojava raspukline u podu uvijek znači opasno ili moguće loše mjesto pa je zato treba zapuniti na odgovarajući način i spriječiti njezino daljnje djelovanje. Postupak sanacije je ovisan o širini i dubini raspukline, uzrocima njezina nastanka i naročito o utvrđivanju stanja – »radi« li ta raspuklina još uvijek, ili ne. Možemo odabrati između različitih polimernih materijala, elastičnih ili krutih. Najčešće se za sanaciju raspuklina koriste injektiranje, penetracija i površinsko ižljebljivanje te brtvljenje. Kod površinskih, dimenzijski ograničenih i neaktivnih raspuklina dostatna su i elastična preslojavanja ili premazi koji imaju sposobnost premoštenja raspuklina.

Preslojavanja

Preslojavanja su najčešći način sanacije betonskih podova. Koriste se posvuda gdje površine nisu dosta otporne na abraziju, kada je potrebno izravnavanje neravnina, odnosno ondje, gdje se od podova zahtijevaju viši stupanj kakvoće i neke dodatne osobine kao što su neprianjanje prašine, dobro čišćenje, elektroprovodnost, neiskrivost, visoka kemijska otpornost i drugo.

Za preslojavanja se najviše rabe polimerni materijali – oni za žbuku, samorazlivne podove ili premaze. Često se koriste i preslojavanja od polimerno modificiranih betona, kod kojih je znatna dodana količina polimera. Ona su posebno zanimljiva ondje, gdje su potrebne veće debljine slojeva (od 1 do 2 centimetra). U tim slučajevima su, naime, troškovi uporabe polimernih materijala iznimno visoki pa je stoga uporaba polimeriziranih betona više no opravdana.

Kod ekstremnih opterećenja, kada su potrebna ojačanja za nosive podne ploče ili obnova pohabanih slojeva, izloženih neposrednim atmosferskim utjecajima, kao vrlo dobro rješenje pokazali su se polimerno modificirani betoni, ojačani čeličnim ili polimernim vlaknima.

S obzirom na vrstu preslojavanja, glavni je uvjet za njihovu izvedbu dobre kakvoće – dobro prianjanje uz podlogu te s tim u vezi dobra priprema podloge i pravilan odabir predpremaza, kontaktnog premaza ili kontaktne žbuke.

Impregnacije

Vrlo učinkovita i razmjerno jeftina metoda za poboljšanje betonskog industrijskog poda je impregnacija površinskih slojeva. Postupak obuhvaća odgovarajuću pripremu površine betonskog poda i natapanje površina monomerima koji sadrže najmanje topila. Nakon polimerizacije nastaje polimerno impregnirani beton, koji stvrdnjava površinski sloj betona. Pore i mikroraspukline zapunjavaju se materijalima visoke kakvoće, a rezultat je stvrdnuta i kemijski definirana površina. Temeljni uvjet za uspješnu impregnaciju je podrobno utvrđivanje stanja podloge (njezina poroznost) te pravilan odabir materijala za penetraciju (viskoznost, količina čvrste supstance i topila, način polimerizacije).

Metoda osigurava primjerenu površinu za daljnje sanacijske postupke, na primjer – za nanošenje zaštitnih premaza ili izvedbu polimernih preslojavanja, a često puta je impregnirana površina već dovoljno visoke kakvoće za daljnju uporabu i bez dodatnih završnih preslojavanja. U takvim je slučajevima nužno izravnavanje površina odgovarajućim premazima koji će osigurati ravnomjeran izgled površine.

Iztok Leskovar, dipl.ing.građ.

PODIJELI