Vrste tekstilnih podnih obloga, 7.dio

7. dio: UZLANI SAGOVI – POVIJEST

Orijentalne podne obloge dijelimo na dvije skupine:

  • orijentalna podna prekrivala (engl. tchilim), koja često zovemo i ćilim ili kelim, gdje se radi o glatkim podnim oblogama, obično tkanima po takozvanoj kelimskoj tehnici (podrobnije o tim prekrivalima u sljedećem nastavku);
  • orijentalni sagovi (engl. knotted carpet), koji imaju vlaknastu površinu i obično se tkaju izradom uzlova (čvorića) prema tibetanskoj tehnici; upravo o tim sagovima govorit ćemo u nastavku.

k15-32-s1-p-150.jpgPOVIJEST ORIJENTALNIH PODNIH OBLOGA

Orijentalne podne obloge su neizostavan dio tekstilnog narodnog ručnog obrta, i to već stoljećima. Iz likovne umjetnosti je bilo utvrđeno da se orijentalni sagovi, koje su talijanski trgovci uvozili iz Levanta u Europu, nisu koristili za prekrivanje podova, već stolova, postelja, prijestolja i zidova, a i kao zavjese. Područje orijentalnih sagova seže od Balkana preko Turske, sjeverne Afrike, Kavkaza, Irana, Turkmenistana, Afganistana, Pakistana, Indije pa sve do Kine. Tu još trebamo ubrojiti i Španjolsku. U orijentalne sagove ne ubrajamo indijanske ili »navajo« sagove, premda se tkaju na isti način. Prvotne orijentalne podne obloge su bili ćilimi izrađeni kelimskom tehnikom, a prvi izrađivači nomadska plemena srednje Azije, koja su imala vunu i živjela u podneblju s oštrim i hladnim zimama. Prije no što su počeli tkati ćilime, kao prekrivala i zastore koristili su životinjske kože i krzno, kao uostalom i Rimljani, koji su taj običaj opet preuzeli od barbara.

Najstariji pronađeni orijentalni sag potječe iz 5. stoljeća prije naše ere, ili je možda čak i stariji. Ruski arheolog S. J. Rudenko je tijekom iskopavanja u Sibiru od 1947. do 1949. godine pronašao u dolini Pazyryk, na podnožju gorja Altaj, vrlo dobro sačuvani sag u grobnici princa Scythiana. Sag je imao vunenu vlaknastu površinu, koja je bila istkana tehnikom uzlanja na podlozi od vune i devinih dlaka; gustoća čvorića bila je 3.600 čvorića na kvadratni decimetar. Upravo taj sag dokazuje visoku osposobljenost ondašnjih tkalaca.

Nomadske sagove su izrađivale većinom žene uz pomoć djece, a tako je još i danas. Kako nomadi u svojim prebivalištima imaju razmjerno malo dekorativnih predmeta, sagovi zauzimaju posebno mjesto. Na njima se sjedi, moli, jede i leži. Sagove slažu jednog do drugoga ili jednoga preko drugog. To možemo vidjeti i danas, kako u siromašnim, tako i u bogatim kućama, a vrlo često i u džamijama.

Kasnije su sagove počeli izrađivati i u gradovima, gdje su se otvarale radionice u kojima su radili muškarci, žene i djeca. Voditelj takve radionice, zvan salim, osobno bi pregledavao uzorke sagova. Oni su nastajali po nacrtu, a ne više nasumce i slučajno, što je značajka za proizvode nomada. Tkala su ih djeca, jer imaju manje i uske prstiće, i njima bi izrađivala sagove velike gustoće.

Za potrebe dvora su se osnivale manufakture, u kojima su se tkali sagovi. Najljepši i najfiniji su se izrađivali u dvorskim manufakturama Perzije od kraja 15. do početka 17. stoljeća. Svi oblici ondašnje perzijske umjetnosti iz tog razdoblja – arhitektura, slikarstvo, keramika i tekstil – imaju mnogo toga zajedničkog po stilu i bogatstvu, kao i po bojama te umijeću izrade. Vrhunac tog razdoblja predstavlja ardabilski sag (slika 1) iz vremena 1539.–1540. godine, koji je bio izrađen u paru. Njegova je veličina 5,34 x 11,52 metra, a gustoća čvorova iznosi 135 na kvadratni centimetar. Ti su sagovi bili izrađeni za džamiju u Ardabilu, mjestu na obali Kaspijskog jezera. 1893. godine su ih prenijeli u londonski muzej »Victoria and Albert Museum«. No, kako su bili u lošem stanju, jedan sag je morao biti žrtvovan da bi se uspješno restaurirao drugi. Ostatke prvoga saga kasnije su prenijeli u gradski muzej u Los Angelesu.

Vrlo poznat sag je i lovački, satkan od svilene pređe, koji se sada nalazi  izložen u austrijskom Muzeju umjetnosti na Dunavu. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni sag koji se koristio prilikom krunjenja Frederika IV. 1699. godine, a sada se može vidjeti u dvorcu Rosenborg u Kopenhagenu. Bio je izrađen u Perziji na pamučnoj osnovi, dok mu je uporabna površina (čvorići) izrađena od svile. Taj je sag još protkan i zlatnim nitima.

Orijentalni sagovi su počeli prodirati u Europu još od vremena križarskih ratova. Njihova je ljepota zatravila kolekcionare, trgovce i ljubitelje orijentalne umjetnosti. Među prvim kolekcionarima su bili Henrik VIII i kardinal Wolsey, koji su sagove kupovali u Veneciji. Mletački trgovci su ih uvozili iz Anatolije i Kavkaza. Kako su to bili skupocjeni sagovi, nisu se koristili za prekrivanje poda nego stolova, uz koje bi onda velikaši stajali pri portretiranju, ili za zavjese u svečanim prigodama, za prekrivanje stuba do prijestolja, za podnožja oltara, postelje…

Kasnije su i u Francuskoj otvorili manufakture u kojima su izrađivali uzlane sagove po uzoru na one orijentalne. Najpoznatija manufaktura se nalazila u Chaillotu, a ustanovljena je u nekadašnjoj bolnici Savonnerie. Sagovi koji su tu bili izrađivani imali su mnogo zajedničkoga s orijentalnim sagovima, mada se na njima već mogao zamijetiti tada već jako omiljeni stil rokokoa (slika 2).

k15-32-s2-p-250.jpgSlika 2: Savonnerijski sag – vunena vlaknasta površina uzla se na pamučnu podlogu.

No, znatno poznatiji u izradi sagova su bili Španjolci. Prodor orijentalnih sagova u Europu ubrzalo je i širenje turskoga carstva u 14. stoljeću. Područja koja su se našla pod njihovom vlašću preuzela su i orijentalne običaje. Tako su orijentalni sagovi kao dekoracija podova i zidova postali osnovom za uređivanje kuća.

Protjecanjem vremena je zanimanje za orijentalne sagove raslo sve više, čemu je pripomogla i dunavska izložba 1873. godine.  Mletački trgovci nabavljali su anatolijske i perzijske sagove. Zbog prevelike potražnje, krajem 19. stoljeća su počeli te sagove tkati po narudžbi, a potom ih preuzimati i na veliko te kopirati uzorke.

k15-32-s3-p-250.jpgSlika 3: Tkalačka radionica u Tabrizu i tržnica sagova u Iranu oko 1900. godine (J. K. Mumford)

Danas skoro svatko dobro poznaje orijentalne sagove. No, ne zna baš svatko kako oni nastaju. Naime, i danas ih izrađuju i djeca, koja rade po 12 i više sati dnevno u tamnim, mračnim i vlažnim prostorima. Za sag koji se na londonskoj burzi prodaje za 5000 funti, dijete koje ga je izradilo dobiva manje od 3 funte. Majke prodaju svoju djecu tvornicama u kojima se tkaju sagovi. Da bi se prestalo s  takvim iskorištavanjem, na tržištu se pojavio znak, nazvan Rugmark, koji upozorava na to, da sag nije bio izrađen uz iskorištavanje dječjega rada. Jasno je da se izrada tih sagova i provjerava na odgovarajući način.

JESTE LI ZNALI …

da je najstariji pronađeni sag iz grobnice princa Scythiana bio posve slučajno tako dobro očuvan. Kad su opljačkali grobnicu, pljačkaši su odnijeli sve metalne predmete, a sag – ostavili. Kroz otvore grobnice koje su načinili da bi ušli, u nju je prodrla voda i ubrzo se zamrznula. Tako je ovaj sag ostao konzerviran u ledu više od 2500 godina.

izv. prof. dr. Urška Stankovič Elesini

PODIJELI