Ugodni prostori

Svi smo korisnici

Vanjski urbani prostor mora biti primjeren za sve starosne skupine korisnika, kao i za djecu; zato se s njim treba upoznati te utvrditi kakve se sve aktivnosti odvijaju u njemu. U svakom slučaju, potpora vanjskim aktivnostima odraslih je odlično polazište kod uređenja prostora za dječje aktivnosti i okolinu u kojoj djeca odrastaju.

 Šetnica

Šetnica zahtijeva otvorene prostore i što veće površine na kojima je kretanje što je moguće više slobodno, bez ograničavanja i prevelikih manevriranja između dva cilja. Svaki pojedinac ili skupina različito određuju primjerenost prostora. Pješaci su prije svega osjetljivi na vrstu i površinu tla. Meko tlo (pijesak, šljunak, zemlja) većinom su u gradskom okružju neprikladni, posebno za one koji imaju poteškoća pri hodanju. Mokri i previše glatki pločnici isto tako nisu najprikladniji. Jedan od najvažnijih zahtjeva je organizirano kretanje pješaka uz poštovanje najkraće udaljenosti između njegovih ciljnih točaka. Naime, radije odabiremo neposredno povezane putove i prečace.

Stube su projektantima milije nego korisnicima, i zato se za savladavanje okomitih zapreka u prostoru prije može preporučiti zadržavanje pri uzbrdicama i nizbrdicama.

Zastajanje i izgled

Većinu stajališnih mjesta određuje funkcija ili nužnost (stajalište pred semaforom, za razgledavanje, za popravljanje odjeće ili obuće, za orijentaciju u prostoru). Kod dužih stajališta je posve drukčije. Ako netko nekoga ili nešto čeka, ili naprosto želi pratiti događanja u okolini, traganje za prostorom prikladnim za to bit će zahtjevnije. Tu se pojavljuju djelatnici humane, psihičke i fizičke zaštite te nadzora nad prostorom.

Na područjima namijenjenim pješacima rado odabiremo prostore za zaustavljanje na temelju mjerila koja su nam blizu odnosno lakše savladiva. Tako je npr. stup, ulična svjetiljka, drvo, rub ili ugao, niša, ukrašena fasada ili koji drugi element urbane opreme prikladniji za duže zastajanje. Čovjeka privlače puni prostori – puni kako programski, tako i oblikovno. Pomanjkanje ovih elemenata dosta nam otežava odabir prostora za zastajanje.

k15-64-02.jpgSjedenje

Traženje prostora za sjedenje je u usporedbi s traženjem prostora za zastajanje još zahtjevnije. Mogli bismo reći da je oblikovanje vanjskog prostora s prikladnim prostorima za sjedenje uvjet za svaku drugu humanu djelatnost u prostoru. Svaka klupa ili prostor za sjedenje bi tako morao imati neku svoju posebnost, jer to je zapravo prostor u prostoru ili niša, za koju su važni i intima, i blaga mikroklima. Svaki prostor za sjedenje je nekako orijentiran. Klupa mora određivati i način sjedenja na njoj, jer svi korisnici nemaju iste potrebe; zapravo, veći izbor proširuje i šarolikost određene okoline. 

Prostori za promatranje, slušanje i razgovor

k15-64-03.jpgPromatranje i slušanje su osnovne društvene djelatnosti. Povezane su prije svega s udaljenošću među promatrača i promatranih. Možemo ustvrditi da veće razdaljine onemogućuju ili smanjuju intenzivnost i razvitak takve djelatnosti. Idealan unutarnji prostor za slušanje i gledanje je gledalište. Vanjski prostor možemo shvatiti kao gledalište na otvorenom, pri čemu je pločnik – parter, okolica je kulisa, a promatrač iz svoje lože promatra događanje …

Zato je promatranje povezano i sa svjetlošću. Bolje osvjetljenje obično ne znači nužno i snažnije osvjetljenje, a slušanje je obično povezano sa bukom i zvucima koji prodiru iz okolice. Zato prekomjerna buka kao i prejaka osvjetljenost neugodno utječu na osjetila korisnika u prostoru.

Zaključak

Prikladan prostor za sjedenje, zastajkivanje, šetnju ili razgovor podloga je za sve druge aktivnosti (igru, šport, gledalište), što znači da imaju i dobre temelje za svoj daljnji razvitak. Velik broj aktivnosti je, naime, zajednički svim ljudima, a one složenije uvijek se razvijaju iz manjih, svakidašnjih, koje su kao najučestalije ujedno i – najvažnije.

 

Mitja Pekeč, dipl. arh.

PODIJELI