Tratina kod oblikovanja vrta

Kad govorimo o raslinju kao građi kod oblikovanja vrta, tratina i drvo predstavljaju zapravo – krajnje suprotstavljene točke. Tratine, posebno one prirodnih oblika – poput travnjaka, pašnjaka, sjenokoša – predstavljaju istinsko nadahnuće za poeziju, glazbu, slikarstvo i druge umjetnosti.
Tratina u vrtu ili parku se u užem smislu razlikuje od drugih oblika tratina, na primjer od travnjaka ili pašnjaka, ovisno o svrsi uporabe i vanjskom izgledu. To je izrazito negospodarstvena kultura namijenjena rekreaciji ili odmoru, ili se pak koristi kao vizualna osnova pri oblikovanju vrtova i parkova. Kako je uporaba tratina većinom izrazito jednostrana, priprema i opskrba tratina je zapravo zahtjevan posao. Kako su travnjaci botanički više ili manje šaroliki, mješavina trave za tratine po vrtovima sastoji se od više vrsta i sorti. Njegovana tratina ima prirodu monokulture, radi čega je zahtjevna zadaća za uređivača, a ponekad je i više podložna utjecaju različitih štetočina i bolesti.

Likovno gledano, tratina se svrstava u površine. Njezina dvodimenzionalnost u prostoru djeluje statično, često i umirujuće. Radi spomenute osobine tratine se mogu razvijati i kao izrazita suprotnost – kao trodimenzionalni, voluminozni elementi, s – recimo, drvećem, grmovima i oblikovanim strukturama. Izgledom je tratina najbliža vodenim površinama, premda je voda dinamičnija i blještavija. Obje ove osnove su podloga, a ponekad i suprotnost prostornim elementima oblikovanja.

Poseban značaj ima i boja tratine. Zeleno je sinteza dvaju krajnih polova boja: hladne – modre, i tople – žute. No, zeleno se može ubrojiti i u neutralne boje, jer već i sam pogled na zelenilo djeluje umirujuće.

k14-62-00.jpgZbog srazmjerno zahtjevnog uzgoja tratina, one su se u današnjem obliku pojavile dosta kasno. Ipak, poznati su nam neki pokusi iz srednjega vijeka. Ilustracije u Roman de la Rose (13. stoljeće) i u »Dekameronu« prikazuju površine nalik tratinama prepunima cvijeća. Na uporabu tratina utjecali su također i način života, te urbanizacija. U srednjem vijeku su se gradovi utvrđivali teškim zidinama, pa je za vrtove bilo vrlo malo prostora. Razvitak gospodarstva i društva omogućio je da i otvorene ravne površine dobiju na značaju. Tipičan primjer je bečki Prater uz Dunav, koji je bio namijenjen raznim javnim priredbama i svečanostima.

Razvitak i uporabu tratine kao negospodarstvene kulture određivala je i klima. Za uspješan rast tratinama je potrebno dosta vlage. Na aridnim i semiaridnim područjima tratina se gotovo niti ne pojavljuje kao sastavni dio vrta. S druge strane, ona je dobila svoje mjesto u onim razdobljima razvitka oblikovanja vrtova, koja su svoje nadahnuće pronalazila u prirodi. Prvo je to bio japanski vrt, čija povijest započinje još u prošlom tisućljeću. Japanski vrt je u osnovi monokromatski i tektonski. Kao površine se u njemu pojavljuju pijesak, voda i tratina. Uporabom teksturno još finije površine – mahovine – još se više naglasio značaj plohe kao elementa pri uređenju vrtova.

Napredak u tehnikama uzgajanja pokrenuli su i drukčiji razlozi. Na britanskom otočju je uporaba tratine za športske namjene, prije svega za bowling – otuda i naziv bowling-green (kuglanje na otvorenom) –, zahtijevala izdržljive vrste trave. Ubrzo su ustanovili da za dobru tratinu treba koristiti travnate vrste sa sitnim listovima. Slavni vrtlar i pisac John Evelyn iz 17. stoljeća ostavio je u svom poznatom priručniku »Kalendarium hortense« uputstva za uzgoj izdržljive (kamilične) trave.

No, pravi zamah je razvitak tratina doživio u Engleskoj, i to u 18. stoljeću. Glavno načelo oblikovanja je bilo gotovo jednako kao i za japanske vrtove, samo u mnogo većem mjerilu. Razvitku negospodarstvenih tratina je 1832. godine na odlučujući način pripomogao Englez Edward Budding, koji je izumio cilindričnu kosilicu, a nju je već 1890. godine  naslijedila benzinska kosilica. Gotovo istodobno (1885.) se započelo i s prvim planiranim radovima oblikovanja trave na tratinama. Izvodio ih je J. B. Olcott u Connecticutu, SAD.

U Europi se mogao osjetiti utjecaj engleske kulture uzgoja tratina već početkom 17. stoljeća. Boyceau u djelu »Traité du Jardinage« (Pariz, 1638.) opisuje četiri vrste vrtnih partera, od kojih jedan ima naziv »Parterre à l’angloise« i podrazumijeva zelenu podlogu tratine, na kojoj se šire šarolike cvjetne arabeske. Iz sličnog bi izvora trebao biti i »tapis vert«, kao poznata osnova baroknih vrtova.

Tratina je i kasnije, kada su se u oblikovanje vrtova sve više uvodile boje i zbirke vanjskih ukrasa, ostala jednako važan kompozicijski element, koji je u svaki vrt unosio ravnotežu.

U 20. stoljeću je tratina dobila novi značaj. Kao i u prvoj polovini 18. stoljeća, i tada su likovni umjetnici utjecali na oblikovanje vrtova. Likovni purizam je uočio konstruktivizam u arhitekturi, a u vrtnoj umjetnosti je tratinu iskoristio kako u geometrijskim, tako i u organskim formama, plošno, a pokatkad čak i trodimenzionalno. Značajan primjer ovih suvremenih okruženja je izveo Jellicoe te uredio okolinu atomske centrale Oldbury-on-Seven i okoliš grada Cumbernaulda.

U novije vrijeme tratina je dobila novi značaj i po svojim sadržajima. Nekadašnja romantična vizija života u zelenilu te njezina vizualna privlačnost postaju sve više razlogom, da se drže površinama koje se koriste za igru i odmor. Sve intenzivnijom uporabom tratina razvila se i svijest o tome, da je tratina oblikovno i uzgojno gledano važna i zahtjevna imovina, bez koje se više ne može ni u vrtu, a niti u javnom parku.

Andrej Strgar, dipl. ing. arh. okoliša

PODIJELI