Građevinska biologija – građevinarstvo naklonjeno čovjeku

Građevinska biologija se – kao pokret za planiranje i izvođenje građevinskih projekata naklonjenih čovjeku – pojavila u sedamdesetim godinama, kad se već pokazala prva negativna posljedica uporabe umjetnih građevina – sindrom bolesnih kuća.

U europskim prostorima začetnikom tog pokreta smatramo dr. Antona Schneidera, profesora građevinarstva iz Njemačke, koji je prije više od 20 godina na temelju svoga znanja stečenog u struci i praksi utemeljio prvi europski institut za građevinsku biologiju. U skladu s načelima koja je zapisao u svojoj stručnoj literaturi, po svijetu su se počele osnivati ispostave. One sada vode brigu o osvještavanju ljudi i dodatnoj probnoj gradnji, i pored one propisane zakonom. Iz mreže instituta svakoga dana stiže sve više građevinskih biologa, koji svoje osnovno znanje iz građevinarstva, kemije, arhitekture i medicine dopunjuju spoznajama do kojih je došao dr. Schneider te mogu davati savjete o tome kako se pravilno gradi novo, odnosno preuređuje sadašnje prebivalište ili radni prostor.

Velika važnost građevinske biologije je u tome, da su sve spoznaje nastale na temelju traganja za rješenjima korisnim za čovjeka. Pa i završni proizvod, kojega u građevinarstvu obično nazivamo objektom, ponaša se kao subjekt koji djelatno komunicira s okolicom odnosno svojim stanovnicima. Radi se o cjelovitoj obradi života, koja obuhvaća sva temeljna područja čovjekova postojanja – fizičko (kemija), psihološko (briga o duši) i društveno (međuljudski odnosi). Kuće odnosno prostore planiraju se u skladu sa sljedećim osnovnim načelima:

  1. geološki pregled građevinske parcele;
  2. boravišni prostori s one strane industrijskih zona i glavnih prometnih putova;
  3. ozelenjela naselja sa decentraliziranim, pojednostavljenim rasporedom;
  4. individualno i sa prirodom povezano, te ljudima odnosno njihovim obiteljima ugodno boravljenje u naseljima;
  5. prirodna, odnosno i unatoč obradi – neiskrivljena građa;
  6. difuzijski otvorene stambene površine (aktivno disanje prostora);
  7. prirodno upravljanje vlagom u prostorima;
  8. filtriranje i neutraliziranje štetnih tvari u zraku;
  9. uravnotežen odnos akumuliranja i izoliranja topline;
  10. optimalne temperature stambenih površina i zraka;
  11. grijanje sa isijavajućom toplinom uz iskorištavanje alternativnih izvora energije;
  12. nizak stupanj vlage u novogradnjama i njihovo brzo sušenje;
  13. ugodni mirisi u prostorima bez otrovnih isparavanja;
  14. prirodno svjetlo, odnosno osvjetljenje koje nudi prirodni spektar svjetlosti;
  15. čovjeku prilagođena zvučna izolacija prostora;
  16. uporaba građe koja ne emitira radioaktivna zračenja;
  17. očuvanje prirodnog električnog polja zraka;
  18. nikakvih promjena prirodnog magnetskog polja;
  19. nikakvoga širenja umjetnih elektromagnetskih polja;
  20. minimalne smetnje za život uslijed većih svemirskih zračenja;
  21. uporaba ergonomskih spoznaja kod planiranja opreme prostora;
  22. poštovanje harmoničnih mjerila, proporcija i oblika;
  23. bez stvaranja poteškoća okolini i bez visokih troškova energije;
  24. bez poticanja iskorištavanja dragocjenih prirodnih sirovina, povezanog s rizicima;
  25. bez ekoloških i društvenih posljedica za okoliš.

Izvor:
Zdravo bivanje na osnovi sonaravne gradnje, Anton Schneider – IBN, 2000. Mateja Leskovar Kropivšek, građevinska biologinja

PODIJELI