Uporaba lakova sa stanovišta zaštite okoline

Površinska obrada drva – sa zdravstvenog stanovišta i stanovišta zaštite okoliša – pripada jednoj od najtežih tehnoloških faza među svim granama obrade drva. Većina unutarnjeg namještaja i namještaja za domaćinstva, podnih obloga i obloga je površinski obrađena premaznim sredstvima koja sadrže veći ili manji udio hlapljivih sastojaka. To mogu biti različite mješavine topila i sredstava za razređivanje, koja navode tehnološki nužno potreban zdravstveni i ekološki sastojak svakog premaza.

Topila su organski spojevi koji otapaju veziva i druge nehlapljive sastojke, a da ih pritom kemijski ne mijenjaju. Svako vezivo (sintetička ili prirodna smola, vosak, ulje koje se suši) otapamo odgovarajućim topilom i tako omogućujemo nanošenje i prianjanje laka, što je uvjet za nastajanje dovoljno velikih adhezijskih sila između laka i drva. Razrjeđivači ne otapaju veziva i koriste se za razrjeđivanje rastopina odnosno podešavanje viskoznosti. Najčešća organska topila su aromatski i alifatski ugljikovodici (toluen, ksilen, »lak-benzin«), alkoholi (špirit), acetatni esteri i ketoni (aceton), a u nekim slučajevima i voda (kod vodenih lakova). Kako između sušenja laka mješavina topila i razrjeđivača hlapi, jako zagađuje radni prostor, a i širu okolinu. Zbog toga ove mješavine mogu u određenoj koncentraciji i u dodiru sa zrakom postati eksplozivne i prouzročiti požar.

Sa temeljnim se pitanjem – to jest, smanjivanjem količine emisije organskih topila u okoliš – proizvođači premaznih sredstava susreću već čitav niz godina, a u zadnje se vrijeme sve više naglašava cjelovito rješavanje ekoloških pitanja na području površinske obrade drva.

Sva topila, razrjeđivači i druge zapaljive ili otrovne tvari koje koristimo kod površinske obrade drva moraju imati dobro uočljivu oznaku o stupnju zapaljivosti, eksplozivnosti, otrovnosti, jestivosti, škodljivosti za zdravlje i tako dalje. Dopuštene vrijednosti propisuju posebni zakonski akti.

Posebno su značajni sljedeći podaci:

  • MDK – maksimalna u zraku dopuštena koncentracija tvari škodljivih za zdravlje, izražena u mg/m³ ili u ppm (cm³/m³);
  • SEM – donja eksplozijska granica topila u mješavini sa zrakom;
  • eksplozijska grupa topila (većina topila koju koristimo kod površinske obrade drva pripada skupini II A).

Koncentraciju topila u zraku mjerimo raznim pomagalima. Mjerenja su još uvijek dosta dugotrajna i skupa pa ih zato u praksi obavljaju tek povremeno. Ako se počnu ispuštati veće količine hlapljivih organskih topila, čišćenje zagađenog zraka i uklanjanje otrovnih ostataka jest, doduše, tehnički izvedivo, ali je sa stanovišta struke vrlo zahtjevno i usto na odgovarajući način skupo.

Emisije štetnih tvari, a time i zagađivanje okoliša možemo smanjiti na razne, ekonomski prihvatljivije načine:

  • odabirom premaza koji sadrže veći udio suhe tvari (sistemi »high solid«);
  • zamjenom škodljivih topila sa onima manje štetnim za okolinu, na primjer vodom (vodeni lakovi);
  • odabirom odgovarajuće tehnike nanošenja (uz veće iskorištavanje premaza);
  • uporabom ekološki prikladnijih načina stvrdnjavanja (UV učvrsni lakovi).

Nitrocelulozni (NC) lakovi sadrže od 70 do 80 posto topila (upravo zato se i smanjila njihova uporaba kod površinske obrade drva), a lakovi sa kiselim učvršćivačem (KU) od 50 do 60 posto. Uporaba lakova sa kiselim učvršćivačem na zahtjevnim tržištima opada, jer oni osim topila ispuštaju još i formaldehid, koji je sastavni dio veziva. Ekološki su prihvatljiviji jednokomponentni KU-lakovi, kod kojih se većina formaldehida oslobađa već kod učvršćivanja te kasnije samo neznatno opterećuje okoliš.

Poliuretanski (PU) lakovi odgovaraju ekološkim zahtjevima razvijenoga svijeta. Sadrže i do 30 posto hlapljivih sastojaka, dok pojedini tipovi lakova ove vrste pripadaju skupini premaza »high solid«, jer je uz odgovarajuća poboljšanja nekih fiziološki oprečnih sastojaka u učvršćivačima dosegnut visok stupanj zaštite okoliša.

S ekološkog stanovišta su za okolinu iznimno ugodni poliesterski lakovi (PE), jer sadrže oko 90 posto suhe tvari (nehlapljivih sastojaka) pa se ubrajaju u sisteme »high solid«. Poliesterski lakovi nisu prikladni za površinsku obradu podnih obloga, dok sve značajniju skupinu ekološki ugodnih premaza, prikladnih za zaštitu drva u unutarnjim prostorima, predstavljaju vodeni lakovi (V), koji ispuštaju od 5 do 10 posto topila. Istina, njihova je uloga pri habanju kod površinske obrade drva nešto manja poradi nekih manje ugodnih osobina: snažnijeg dizanja drvenih vlakana, dužeg sušenja, teškoća kod nastajanja filma pri temperaturama od 12 do 14 stupnjeva Celziusa, slabije otpornosti površine na neke reagense… Obradu podnih obloga voskovima, sušećim uljima i sličnim »biopremazima« ograničava manja otpornost površine na habanje, toplinu, vodu i sredstva za čišćenje.

Kod površinske obrade drva veliku poteškoću čine i otpadne vode i mulj, ostaci premaznih sredstava, topila i razređivača, djelići prašine koji nastaju pri brušenju drva i lakova, otpadna ambalaža, i drugo. Posebno pitanje je eksplozijska i požarna ugroženost s kojom se susrećemo prilikom skladištenja, priprema i u prijevozu premaznih sredstava.

Upravljanje ostacima lakova, ambalažom (metalne ili plastične posude te one pocinčane sadrže manje količine premaza i opasne su za okolinu), otpadnim vodama i drugim specijalnim otpadom uređeno je posebnim propisima.

Metka Čermak, dipl. ing. šum.

PODIJELI