DRVO I NJEGOV IDENTITET, 2. dio

GRAĐA DRVETA

Drvo je glavno tkivo stabala, sastavljeno iz stanica koje se prema funkciji dijele na one koje imaju životne (provodne) zadaće, i na one s mehaničkim zadaćama (daju drvu odgovarajuću tvrdoću i čvrstoću). Provodni anatomski elementi imaju tanju staničnu stijenku i prilikom sušenja se manje stežu. Mehanički elementi građe drva imaju debelu staničnu stijenku, teško se suše i više stežu, a to izaziva napetosti i pogreške do kojih dolazi pri sušenju.

 Drvo četinjača

Drvo četinjača, koje se nalazi na razvojno nižem stupnju, ima jednostavnu građu. Osnovno tkivo drva (od 90 do 95 posto) čine izdužene stanice koje zovemo traheidama, a obavljaju obje zadaće: provodnu (na početku vegetacijskog razdoblja, kada stvaraju rano drvo) i mehaničku (pri kraju razdoblja rasta, kada tvore kasno drvo). Drvo igličastih stabala čine i uske drvenaste (osne) trake, koje se od srži (mekog tkiva u središtu debla) šire prema rubu i sprovode vodu u poprečne smjerove. Neki igličari (bor, smreka, ariš) sadrže još i smolaste kanaliće u kojima se prikuplja smola.

Četinjače imaju homogenu građu, pa ih se može jednostavno obrađivati te  lako i brzo sušiti. Određene poteškoće uzrokuje smola, koja može istjecati te otežavati obradu i lijepljenje. Drvo ima malu gustoću (od 400 do 600 kg/m³ uz 12 do 15-postotnu vlagu) i tvrdoću, jer ne sadrži stanice s izrazito mehaničkom zadaćom. Veću tvrdoću imaju vrste drva sa smolastim kanalićima.

Drvo četinjača koristimo kao građevinsko, celulozno, rudarsko i kolarsko drvo. Režemo ga i ljuštimo u furnir, prerađujemo u ploče, tešemo u daske i druge brojne proizvode … U najčešće korištene vrste četinjača za izradu drvenih podnih obloga i namještaja ubrajamo smreku, jelu, bor, duglaziju i ariš. Ove vrste imaju dobre tehničke osobine, lako se prerađuju i uvijek osiguravaju dobar konačni rezultat, te ih zato proizvođači parketa i namještaja dobro poznaju i visoko cijene.

Drvo listača

Lisnata stabla se nalaze na višem razvojnom stupnju, stanice su im specijalizirane za obavljanje različitih zadaća te je stoga njihova građa znatno složenija.

Osnovna drvena tvar su vlakna (njihov udio iznosi od 40 do 50-postotaka), koja obavljaju isključivo mehaničku zadaću. Među njima se mogu naći i svi drugi elementi građe drveta, koji obavljaju provodne zadaće: traheje (pore) i drvenaste trake različite širine. Na osobine drveta znatno utječe raspored pora, što se najbolje primjećuje na poprečnom prerezu.

Vjenčasto porozne listače (hrast, jasen, brijest, domaći kesten …) imaju izrazito nehomogenu građu, jer su razlike u veličini pora ranog i kasnog drva vrlo velike. Kod nekih vrsta drva (hrast, jasen) pore ranog drva vidljive su i prostim okom. Takvo je drvo grubo, snažno se steže i često puca, a ponekad se teško suši te se zato teže obrađuje i lakira.

Raspršeno ili difuzno porozne listače imaju homogeniju građu, jer ne postoje tako velike razlike između pora ranog i kasnog drva. Obrada ovih vrsta je stoga lakša i jednostavnija.

Gustoća, tvrdoća i čvrstoća listača ovisne su prije svega o udjelu vlakana i debljine njihovih stijenki. Gustoća im se kreće od 200 kg/m³ kod južnoameričke balzovine do više od 1300 kg/m³ kod ebanovine.

Meke listače (breza, jela, lipa, topola, vrba) imaju manju gustoću, mekše i finije drvo od tvrdih listača sa vlaknima debljih stijenki.

I drvenaste trake imaju velik utjecaj na sušenje i obradu drva. One vrste drva koje imaju izrazito široke trake (hrast, bukva) pri sušenju rado pucaju, dok se kod izdubljivanja, struganja ili rezbarenja znaju rascijepiti.

Drvo listača je višestruko iskoristivo, iako su osobine raznih vrsta drva vrlo različite. Rabi se kao građevinsko i konstrukcijsko drvo, u brodogradnji, općenito u stolarstvu, za izradu furnira i raznih ploča, za parkete, tesane i rezbarene proizvode, za športski pribor, celulozu, za izradu posuda, kao ogrijev i drugo.

Za praktičnu je uporabu najvažnija građa drva koju možemo vidjeti prostim okom. Pri tome vidimo godove, srce i srž te kambij i svijetlo drvo.

God je jednogodišnji prirasli krug u drvu, kojega tijekom jedne vegetacijske sezone stvara kambij. God dijelimo na područje ranog i kasnog drva, ovisno o razdoblju u kojemu je nastao. Udio ranog i kasnog drva ovisan je o širini goda i starosti čitavog drveta.

Granica između kasnog drva jednog i ranog drva drugog goda, do koje dolazi uslijed svakogodišnjeg prekidanja vegetacije, naziva se godnica. Kod igličastog drveća i nekih listača ta granica između ranog i kasnog drva može biti izrazita, jer se kasno drvo svojom tamnijom bojom vidljivo razlikuje od svjetlijeg, ranog drva. Tada kažemo da drvo ima izrazite (markantne) godnice, što je značajno kod četinjača.

Srce je geometrijsko središte debla sa srži. Zbog raznih oštećenja kod nekih vrsta ono može imati različitu boju (na primjer, crveno srce kod bukovine). Kod razvrstavanja po kakvoći (dasaka i ploha) srce se treba istesati, jer predstavlja meko tkivo slabije kakvoće.

Srž je meko tkivo u samom središtu debla. Na poprečnom presjeku ga vidimo kao veću ili manju točku.

Svijetlo drvo je obodni dio debla i žilica koje se sastoji od mlađih, živih stanica. Tkiva unutarnjih slojeva drva postupno odumiru, pa tako nastaje takozvana jezgra. Proces odumiranja tkiva je naslijedna i starosna pojava, nazivamo je ojezgravanjem, a počinje kod različite starosti drva (kod bora nakon tridesete, a kod jasena nakon sedamdesete godine). Jezgra je kod većine drva obojena; zato je nazivamo crnim dijelom. Njega imaju ariš, bor, brijest, hrast, domaći kesten, orah, robinija, trešnja i druge vrste. No, jezgra nekih drugih vrsta, primjerice – smreke i jele – nije obojena. Približno trećina među raznim vrstama drva (bukva, lipa, javor, bijeli grab) nema jezgre. Kod ovih vrsta tkiva vrlo polagano stare i ne stvaraju jezgru, iako se u srednjem dijelu debla često pojavljuju promjene boje koje podsjećaju na pojavljivanje crnog dijela. »Obojeno srce« nije naslijedna osobina, već prije posljedica oštećenja drva. Pojavljuje se kod bukve (crveno srce), jasena i topole (smeđe srce) te kod brojnih tropskih vrsta drva.

Jezgra je manje vlažna te ima veću tvrdoću i čvrstoću, a zbog nagomilanih jezgrenih tvari manje se steže i trajnija je. Tamno obojena jezgra – crni dio (kao, na primjer, kod oraha) – pored ovih nabrojenih osobina, ostavlja i izrazito lijep dojam. Svijetli dio sadrži više vlage, pa će se zato više stezati odnosno nabreknuti od jezgrenog dijela. U ovim se stanicama nakuplja škrob, koji predstavlja hranu za kukce i gljivice, pa je stoga trajnost svijetlog dijela manja.

PODIJELI